Uopšteno gledano, brak u našem vremenu je smislen samo ako se shvati kao podvig ljubavi i trpljenja. Ukoliko ga lišimo tog podvižničkog momenta, on će se neizbježno pretvoriti u jednočinku, u kojoj dvoje glumaca, suočeni sa lošom kritikom i hroničnim nedostatkom publike, shvataju da prije ili kasnije moraju prekinuti sa izvođenjem predstave…
Vreo je junski dan i početak Petrovskog posta. Na putu do obližnjeg supermarketa, jednu od bezimenih mainskih ulica koristim kao prečicu. Već na početku ulice sasvim jasno čujem raspravu bračnog para, kojoj sam prolazeći tom dionicom već nekoliko puta prije prisustvovao.
Naime, u približno isto doba dana, pred ženin odlazak na posao, kreće njihova svađa koja se gotovo uvijek odvija na balkonu. Ta rasprava pomalo liči na više stotina puta odigranu predstavu u jednom činu. Nevoljna publika te jednočinke je komšiluk, baš kao i slučajni prolaznici, poput mene. Dvoje supružnika, u maniru prekaljenih glumaca, prisvajaju za sebe pravo da tu i tamo promijene tekst tog svojevrsnog “pozorišnog komada”. Međutim, suština uvoda, razrade i zaključka uvijek je ista. Naime, rasprava započinje ženinim pitanjem koje je upućeno suprugu : “Šta ćeš raditi danas, dok ja budem na poslu?”
Nezadovoljna činjenicom da na svoje pitanje nije dobila odgovor, konstatuje sledeće:”Pa, da! Nisam ni sumnjala da ćeš i danas sve vrijeme sjedjeti na balkonu i ispijati pivo, dok očekuješ da ti se pridruži neko od tvojih jednako zaludnih prijatelja!” Međutim, muž na sve te pokušaje da ga isprovocira, konstantno ćuti i svojim praznim pogledom posmatra malobrojne prolaznike kako hodaju pored njihove zgrade.
To ženu dodatno razjari i podstakne da ga podsjeti na činjenicu da je ona ta koja u njihovoj kući radi i koja hrani i školuje njihovu djevojčicu. Ona je ta koja mu stalno iznalazi poslove, koje on zbog svoje nesposobnosti gubi. Ona je ta koja čisti, kuva i pere veš, dok on samo sjedi na terasi i melaholičnim pogledom gleda u jednu tačku. U momentu kada me ugleda u mantiji kako prolazim ispod balkona, žena se svaki put teatralno prekrsti, te prizivajući Gospoda, pita se šta joj je to sve trebalo. Imala je, kaže, toliko boljih prilika da se uda, a izabrala čovjeka koji je ne zaslužuje. Tek nakon tih riječi, njen suprug je poluglasnim tonom zamoli da prekine, budući “da nije lijepo da sve to priča pred ljudima”.
Svađa, koja se dobrim dijelom sastoji iz ženinog monologa i muževljevih nevoljnih pokreta očima i gestikulacija rukama, završava se uvijek na isti način. Žena izjuri iz kuće, pozdravlja prisutne komšije kao da maločas ničega nije bilo i električnim trotinetom odlazi na posao. Dok odlazi, muž je netremice posmatra, još dugo sjedjeći na terasi sa već do pola ispijenom “dvolitarkom” piva u desnoj ruci.
“ISTO TAKO I VI ŽENE BUDITE POKORNE SVOJIM MUŽEVIMA” (1. Pt. 3,1)
U filmu “Andrej Rubljov” poznatog ruskog reditelja Andreja Tarkovskog je posebno upečatljiva scena u kojoj Sv. Andrej čita gorepomenuti odjeljak iz Prve poslanice Sv. Petra jurodivoj ženi, koja nakon što čuje bogonadahnute riječi, počinje da plače. Ovim kadrom Tarkovski anticipira naše vrijeme u kojem je ženi sve teže da ispuni svoje naznačenje supruge i majke.
“Mejnstrim” mediji, društvene mreže i feministički pokret sve više ohrabruju ženu da na sebe preuzima ono što ne spada u Bogom joj dati zadatak i cilj. To je ujedno i osnovni razlog zbog kojeg dolazi do njenog otuđenja od svog supružnika. Slika “nezavisne i slobodne” žene je nasuprot ikone koju je Gospod ženi namjerio i naznačio. U tome se nalazi i jedan od osnovnih razloga zbog kojeg je brak, u našem vremenu, sve teže održati.
“TAKO I VI, MUŽEVI, ŽIVITE SA SVOJIM ŽENAMA PO RAZUMU” (1. Pt. 3,7)
Zadatak i podobije života po razumu, u našem vremenu, sve više postaje za čovjeka nedostižan cilj. Život “po razumu” zahtijeva potpunu predanost čovjeka svojoj supruzi i djeci. Muž postiže svoje pravo naznačenje samo onda kada se trudi i pokušava da razumije svoju ženu. Međutim, ovovremensko “žitejskoje more” udaljava čovjeka od žene, stvarajući među njima zid nerazumijevanja. Čovjekov podvig se dobrim dijelom i sastoji u prevazilaženju i nadvladavanju pomenutog zida.
Uopšteno gledano, brak u našem vremenu je smislen samo ako se shvati kao podvig ljubavi i trpljenja. Ukoliko ga lišimo tog podvižničkog momenta, on će se neizbježno pretvoriti u jednočinku, u kojoj dvoje glumaca, suočeni sa lošom kritikom i hroničnim nedostatkom publike, shvataju da prije ili kasnije moraju prekinuti sa izvođenjem predstave…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Mitropolija
