Piše: Đuro Radosavović
Mogu svi da budu ponosni na momka i sve što je postigao za svojih dvadeset i šest godina. Koliko je tu bilo odricanja, treninga, posvećenosti, istrajnosti i talenta. Za primjer svima. Vrijedno poštovanja, vrijedno pomena. Zauvijek.
Naslov ovog teksta preuzet je od latinoameričkog pisca Eduarda Galeana, koji je napisao istoimenu knjigu, punu fenomenalnih eseja o fudbalu. Između ostalog, on je o fudbalu rekao: “Fudbal me privlači zbog svih prelijepih mogućnosti koje pruža. Kad se odigra dobro, utakmica prerasta u ples sa loptom”.
Kad počinje prvenstvo, bez obzira da li je Evropsko ili Svjetsko, sve stane i sve se promijeni. Kafići, prodavnice, kancelarije, gradski prevoz, svugdje se osjeti isti duh takmičenja, prognoza i očekivanja. Ali ove godine, sve je utihnulo, jer je Crna Gora iznenada izgubila sportistu, izgubila je golmana. To nije igrač, to je “čuvar mreže”, poslednja linija odbrane, čovjek koji može da spasi, onaj koji tu mrežu brani kao svoju kuću.
Odlazak Matije Šarkića jeste bio šok, nešto od čega se dugo neće oporaviti ni oni koji su ga poznavali, ali ni svi koji su ga samo gledali kako igra. To je poput Galeanovog naslova, u ovom slučaju “sjaj i tuga” fudbala. Reakcije na njegovu smrt govore dokle je sve dobacio talenat tog momka. Stigla su iskrena saučešća i iz Velike Britanije, gdje god su pozicionirani njegovi sadašnji i bivši saigrači Matije Šarkića. I to njegovo prezime, koje je dalo nadimak Šarka, da on bude golman, ili vratar sa nadimkom Šarka, onaj koji ne propušta loptu dalje.
Đuro Radosavović: Skajevci
I Genije je plakao na komemoraciji Matiji Šarkiću. Pogodilo ga je, a pogodilo je i sve koji su gledali suze Dejana Savićevića. Nije mu ni čudo, i nema tog čovjeka koga odlazak tako mladog, premladog sportiste neće strašno pogoditi. Ne može čovjek da se zaustavi, jer ne može da shvati zašto je otišao, a toliko je u njemu bilo talenta, potencijala i života. Zato Genije plače. Opet, sjaj i tuga fudbala.
Koja god utakmica da se igra na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, svaki prenos je svakom čovjek u Crnoj Gori obilježen likom Matije Šarkića. Velikoj većini ljudi pred očima je Matijina crno bijela slika sa portala koji su javili da je iznenada preminuo. Zato se ove godine niko do kraja ne unosi u pobjede i poraze, u predviđanja i nadgornjavanja. Tiše se navija, manje se galami, kao da smo u sportskoj koroti, svi. Sve je spušteno na najmajni nivo, utakmice se gledaju, ali kao da se tihuje, zbog Matije.
Lamin Jamal sa svega šesnaest godina igra za Španiju u utakmici protiv Italije. Na golu Italije je maestralni Đanluiđi Donaruma sa dvadeset i šest godina. I dok traje utakmica, svaki put kad njih dvojica briljiraju, nemoguće je pomisliti na Matiju Šarkića i njegovih 26 godina, nemoguće je ne pomisliti na neko buduće prvenstvo na kom bi baš on bio na golu reprezentacije, te koliko bi se nada u njega polagalo, koliko bi ga svi bodrili.
Teška je to bila vijest. Dugo će se pamtiti odlazak takvog i tako mladog igrača. Mogu svi da budu ponosni na momka i sve što je postigao za svojih dvadeset i šest godina. Koliko je tu bilo odricanja, treninga, posvećenosti, istrajnosti i talenta. Za primjer svima. Vrijedno poštovanja, vrijedno pomena. Zauvijek.
Izvor: Vijesti
