Piše: Isidora Everts
Od devedesetih godina prošlog veka do danas Njujork je doživeo niz dubokih i transformativnih promena koje su oblikovale njegov izgled, ekonomiju, kulturu i društvo. Grad koji je nekad bio poznat kao epicentar muzičkih, umetničkih i kulturnih pravaca, ali i po visokom nivou kriminala i anarhije, danas je jedan od najbezbednijih gradova u SAD, svetski finansijski centar i sedište brojnih korporacija i tehnoloških preduzeća.
Kad mi neko kaže da bi voleo da vidi Njujork, ne znam kako da objasnim da taj sirovi, živi, autentični i haotični Njujork koji su gledali u filmovima odavno više ne postoji.
Špricevi na Vašingotn Skveru
Epidemija krek kokaina u Njujorku tokom devedesetih godina bila je drastična i duboko uticala na društvo, a ljudi koji su postali zavisnici su često završavali na ulicama, u beskućništvu. Oni su spavali na trotoarima ispred prodavnica, na klupama u parkovima i u podzemnoj železnici. Stanovi su bili jeftini, ulice i metroi preplavljeni grafitom. Vašington Skver Park je bio pun špriceva, praznih bočica, kondoma, flaša od piva i dilera droge. Srednjoškolci skejteri su se sastajali kod velike kocke na St. Marks plejsu svakog dana.
Njujork je bio pun napuštenih zgrada i malih, autentičnih prodavnica muzike, plakata, stripova, nezavisnih knjižara i radnji koje su prodavale razne ekscentrične stvari poput kožnih platform čizmi. Bilo je to vreme jeftinih cigareta, pice na parče za jedan dolar, prepunih kontejnera za đubre na svakoj ulici, velikih pacova, korumpiranih policajaca, prostitutki i transvestita, pank i rok svirki u malim klubovima i parkiranih automobila sa porukama na prozorima: nema radija, već ukraden.
Klinci su pušili travu na krovovima i stepenicama svojih zgrada dok su požarne stepenice bile mesta za sunčanje, pušenje cigareta i druženja.
Odrastanje u Njujorku bilo je prava mešavina sirovog i glamuroznog. Bilo je sasvim normalno imati mlađeg brata od Ume Turman za komšiju. Bilo je sasvim normalno izaći u kafić i sudariti se sa Harisonom Fordom sa rancem na leđima. Bilo je sasvim normalno imati nekoga u odeljenju čiji je ujak Bil Klinton i da se Paris Hilton i njeno društvo napijaju u klubovima blizu tebe. Ali je takođe bilo normalno naučiti da predosetiš opasnost, hodati noću sa ključevima između prstiju i izbegavati ulazak u lift sa nepoznatom osobom. Svi smo lično poznavali nekoga ko je bio napadnut, prebijen, silovan.
Osnovne škole bile su opremljene detektorima metala i policijskom prisutnošću. Deca i tinejdžeri su se često suočavali sa fizičkim i verbalnim nasiljem. Zlostavljanje usmereno na telesne razlike, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju, ili jednostavno na to što se neko izdvajao iz grupe je bilo često, tolerisano i prihvaćeno kao deo odrastanja. Ismevali su štrebere, luzere, debele, crnce i niko na to nije obraćao pažnju.
Ljudi krtice
Centar Njujorka Tajms skver je tada bio simbolizam mračne i opasne strane grada sa visokim nivoom kriminala, pornografskim prodavnicama, strip klubovima, prostitutkama i narkomana. Zbog opšte nesigurnosti, ljudi su izbegavali tamo da prolaze noću.
Stotine beskućnika pravilo je improvizovane smeštaje u napuštenim tunelima njujorškog metroa i tako dobili nadimak „Ljudi krtice.“ Oni su izgradili čitava skloništa ispod podzemne železnice, opremljena strujom, televizorima i dušecima sa ciljem da izbegnu opasnost života na ulici. Mnogi od njih retko su izlazili na površinu osim da tragaju za hranom. Mi tinejdžeri iz Menhetna bili smo fascinirani njima i išli da ih tražimo u podzemnim ulazima ispod Riversajd parka.
Njujork je bio epicentar mnogih subverzivnih pokreta uključujući sado-mazo kulture. U klubu Vault na Donjem Ist Sajdu okupljali su se ljudi koji su želeli da istražuju svoje seksualne identitete i fetiše u tolerantnom okruženju bez osude. Vault je bio zaštićeno mesto gde su izgubljeni dečaci iz Ohaja, koji su svoja imena promenili iz Robert i Majkl u Blu i Haos, izlazili vikendima da eksperimentišu sa bolom, dominacijom i kontrolom. Dečaci sa imenima poput Blu i Haos su nalazili spas u gradu koji je imao tu sposobnost da upije sve. Nosili su crni vinil i očajnički pokušavali da popune prazninu drogama, sadomazohizmom i trojkama. Njujork je bio magnet za sve grupe koje su bile na margini društva i svako je imao svoju priču. Njujork je svakoga prihvatio, bez ličnih dokumenata, bez pitanja i bez osude.
Prodavnice na Donjem Ist Sajdu su prodavale bičeve, lance, crne, kožne maske, vojne uniforme, nakit sa šiljcima, čipku, perje, pirsinge za sve delove tela i svaku moguću ekscentričnost.
Bronks i Harlem su bili zabranjene zone gde beli ljudi nikad nisu zalazili. Bronks je bio epicentar epidemije krek kokaina, nezaposlenost, siromaštva, kriminala, pucnjave, spaljenih placeva, oronule arhitekture, ali i srce hip hop muzike i kulture iz kojeg su potekli Tupak, Bigi i Nas.
Tokom 90-ih godina, kriminala je bilo i na Menhetnu. Dvoje starih komšija bili su napadnuti i udareni pištoljem u glave dok su pokušavali da otključaju vrata jedne večeri. Drugi komšija je bio pretučen u liftu. U parkove se nije zalazilo noću.
Njujork je tada bio u stalnoj fazi izgradnje, prljav i opasan, ali istovremeno slobodan od pravila, kamera i agresivnog policijskog prisustva koje je usledilo deceniju kasnije.
Era Klub Kidsa
Bilo je vreme, otprilike od kraja osamdesetih do izbora gradonačelnika Rudija Đulijanija 1994. godine, kada je Njujork bio grad sa najluđom i najopasnijom noćnom scenom na planeti. to zlatno doba njujorških klubova a najpoznatiji vlasnik na sceni bio je Piter Gatien, koji je godinama vodio četiri najveća i najpopularnija kluba u gradu: Tunel, Lajmlajt, Paladium i Klub USA. Kreativnost i nastojanje da se pruži zabava bili su ključni motivi koji su obeležili klupsku scenu devedesetih i umetničke instalacije bile su veliki deo scene. Transvestiti su plesali na platformama, kavezi visili sa plafona. U Klubu USA bi se u 2h ujutru prosuli dolari na masu iz velike kese na plafonu. Donald Tramp, u to vreme biznismen, bio je redovan gost na VIP balkonu Kluba USA. Klub Lajmlajt je imao šamponsku sobu, u kojoj je cela prostorija bila ispunjena gustim penastim mehurićima. Što je više bilo ekskluzivno, to su više ljudi želeli da uđu. Neki bi stajali u redu i smrzavali se satima.
Gatienovi klubovi bili su epicentar njujorškog noćnog života. Tamo su dolazile poznate ikone LGBT kulture poput RuPaul-a, glumice Džoun Rivers i Pamela Anderson, glumci Džared Leto, Leonardo Di Kaprio i Brendan Frejzer, rok muzičari Dejvid Li Rot, Tomi Li Boj Džordž, modni dizajneri Tomi Hilfiger i Mark Džejkobs.
To je bila era Klub Kidsa, grupa mladih LGBT autsajdera, koji bi danas bili influenseri, ali su tada bili marginalizovani u društvu. Ova grupa je stekla slavu organizujući ekstravagantne žurke preplavljene drogama sa upadljivim kostimima i glamuroznim stilom. Na čelu je bio ozloglašeni kralj Klub Kidsa Majkl Alig, dugogodišnji zavisnik od kokaina i heroina, koga je Piter Gatien angažovao kao promotera za dva svoja kluba, Lajmlajt i Tunel. Alig je takođe organizovao spontane ilegalne žurke koje su ličile na festival za Noć veštica i koje bi se dešavale na nasumično odabranim mestima na Menhetnu.
Klub Kids su bili izvođači i PR menadžeri u eri pre društvenih mreža, a njihov cilj je bio da privuku ljude u klubove. Početak kraja Klub Kids došao je 1996. godine kada je Majkl Alig osuđen za ubistvo svog dilera droge. Šire represije njujorške noćne scene pod vodstvom gradonačelnika Rudija Đulijanija dovele su do zatvaranja noćnog kluba Tunel 2001. godine.
Lajmlajt, koji je trajao 17 godina, zatvoren je 2007. nakon brojnih policijskih racija i optužbi da je funkcionisao kao supermarket za ekstazi, ketamin, kokain i rohipnol. Piter Gatien, poznat kao kralj njujorške noćne scene, osuđen je za utaju poreza zbog plaćanja zaposlenih na crno, te je 2003. godine deportovan u rodnu Kanadu. Majkl Alig je pronađen mrtav od predoziranja heroinom 2020. godine, nakon što je proveo 17 godina u zatvoru.
Teorija polomljenih prozora
Rudi Đulijani je svoju kampanju za gradonačelnika 1993. godine zasnovao na obećanju da će očistiti ulice Njujorka. Kako bi to postigao, Đulijani i načelnik policije Vilijam Braton, oslanjali su se na teoriju „polomljenih prozora“ (broken windows theory) koja tvrdi da ako je prozor na zgradi razbijen i ostavljen nije popravljen, ubrzo će i svi ostali prozori biti razbijeni. Prema ovoj teoriji, politika nulte tolerancije prema kriminalu zahteva agresivno suzbijanje manjih prekršaja poput vandalizma, konzumacije alkohola na javnom mestu, beskućništva, prostitucije i neplaćanje karata za prevoz, kako bi se stvorio red u zajednici i sprečili teži zločini. Kako je bivši gradonačelnik izjavio 1998. godine, „ubistvo i grafit su dva potpuno različita zločina, ali su deo istog kontinuuma, i okruženje koje toleriše jedno verovatno će tolerisati drugo.“
Prema Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja, između 1990. i 1999. godine, stopa ubistava pala je za 73 odsto, provala za 66 odsto, napada za 40 odsto, a pljački za 67 odsto.
Pre i posle Đulijanija
Romantika i glamur ovih mesta prate nostalgiju za onim što je Njujork nekada bio, pre izbora republikanskog gradonačelnika Rudija Đulijanija 1994. godine, pre džentrifikacije, pre nego što se Njujork pretvorio u tržni centar luksuznih prodavnica i franšiza namenjenih bogatim turistima. Kao što to često biva kada se neko mesto zatvori, CBGBs, koji je osnovao Hili Kristal 1973. godine, postao je poznat kao mesto rođenja pank pokreta mnogo kasnije. Njujorčani su bili svesni da gube nešto posebno i mnogi su se uključili u borbu da spreče njegovo zatvaranje dok su drugi dolazili da uzmu deo zida kao suvenir, ali tada još taj klub nije bio stekao svoj iskonski status.
Tokom devedesetih godina, CBGBs nije bio kultno mesto, već mali, mračni klub stalno u zaostatku sa plaćanjem rente. Tada je to bio štrokavi klub za početnike, sa uskim hodnikom, bez ventilacije, gde su većini alternativnih bendova u nastajanju dozvoljavali da nastupe nakon što bi vlasniku poslali kasetu svoje originalne muzike. Vlasnik, Hili Kristal, imao je samo dva pravila za izvođače: bendovi su morali sami da postavljaju svoju opremu i da izvode originalnu muziku, nikakve obrade. Muzika je mogla da bude užasna, ali je morala biti originalna. Za nepoznate bendove, CBGBs je bio polazna tačka na putu ka većim i boljim mestima.
Bina u CBGBs je bila mala. Kablovi su bili razvučeni sa svih strana, a podovi lepljivi od prosutog viskija i piva. Toaleti su bili legendarno užasni sa zidovima prekrivenim pank nalepnicama i grafitom i WC šoljom bez vrata na kabini. U to vreme niko se nije žalio. Toaleti su se koristili za brzinski seks i šmrkanje kokaina. Ponekad bi neko bio pronađen kako leži onesvešćen uza zid.
Na zidovima su bili okačeni flajeri, jedan preko drugog, koji su reklamirali svirke uz brojeve telefona i papiriće na kojima je pisalo „Hvala na svemu“, „sledeći put“, „Džoji Ramone.“ Svuda nalepnice sa imenima bendova: The Replacements, Triple Threat, Zeus Rock, Crimson Sweet. CBGBs majice prodavale su se za $20. CBGBs nije imao obezbeđenje i niko nije tražio ličnu kartu. Ulaz je bio $5. Te dve činjenice su same po sebi bile dovoljne da nas stalno vraćaju tamo.
Devojke su imale svoj stil u CBGBs: mrežaste čarape, srebrni nakit, crni ajlajner i tamnocrveni karmin. Neke su sanjale da postanu pevačice, a druge su bile umetnice. Likovi su svi bili bubnjari ili gitaristi u pank-rok bendovima s imenima poput AJ i Adam. Dolazili su iz Vestporta i Stanforda u Konektikatu ili iz drugih krajeva Menhetna s pirsinzima u nosu i pank rok frizurama, željni da budu deo alternativne scene. Pušili su cigarete, pili jeftino pivo i pričali o pravcu u kojem ide njihova muzika. Žalili su se na skučen prostor, neravne podove i klimavu binu.
Ovi AJ-i i Adam-i svirali su u raznim bendovima, išli sa svirke na svirku i prevozili svoje bubnjeve i pojačala u pozajmljenim kolima prijatelja koji su živeli preko mosta u Nju Džersiju. Jednog dana kad naš bend uspe. Sanjali su svi isti san. Proveli smo mnoge noći tamo, slušajući bendove koji bi se ubrzo nakon toga raspali, a njihova jedina dodirna tačka sa slavom ostala je ta što su nekad nastupali u CBGBs i godinama prepričavali i ulepšavali te priče.
CBGBs je zatvoren 2006. godine, nakon 33 godine rada sedam dana u nedelji. Hili Kristal, koji je planirao da otvori drugi CBGBs u Las Vegasu, preminuo je godinu dana kasnije. Na zidovima su ostale ispisane poruke: CBGBs je bio ovde, rock’n’roll živi dalje. Poznata tenda sa natpisom CBGBs donirana je rokenrol muzeju u Ohaju. Iako je čuveni klub danas prodavnica odeće Džona Varvatosa, poznati zidovi prekriveni nalepnicama i flajerima sačuvani su ispod stakla kako bi ih Generacija Z mogla videti i osetiti deo njujorške istorije. Prema rečima Petera Gatiena, „Đulijani je sopstvenim rukama uništio noćni život Njujorka preterano revnosnim sprovođenjem zakona.“
Jedna od promena po kojoj je Đulijani najpoznatiji bila je transformacija Tajms skvera u turistički raj nalik Diznilendu. Godine 1995. Gradsko veće Njujorka zabranilo je poslovanje vezano za seks industriju u određenim komercijalnim zonama. Zbog povećanja cena nekretnina i pojave interneta, mnogi erotski biznisi su bili primorani da zatvore.
Njujork uvodi nova pravila: Vlasnici picerija ogorčeni – „uništićete picu“
Turisti i suveniri
Današnji Njujork čine investicioni bankari, korporativni advokati koji naplaćuju $1500 po satu, hipsteri čiji su roditelji bankari, bogati Rusi, veganski i bezglutenski restorani, prodavnice sa organskom hranom, elektronske cigarete, nadzorne kamere, zakoni, Starbaks na svakoj drugoj ulici, CBS apoteke koje drže sve proizvode zaključane iza stakla. Tajms skver je masa turista i prodavnica suvenira. Danas ne postoji opasan deo grada. Ljudi krtice su davno rasterani iz svojih podzemnih skloništa i metroi više nisu prekriveni grafitom. U martu 2021. godine, država Njujork legalizovala je rekreativnu upotrebu marihuane i tinejdžeri su je prihvatili kao svoju omiljenu drogu.
Zone bez droge
Đulijanijev princip nulte tolerancije prema drogama proglasio je parkove „zonama bez droge“, povećao prisustvo policije u civilu u parkovima i najavio hapšenje i zatvorske kazne za sve koji budu uhvaćeni u prodaji droge. Isti princip nulte tolerancije primenio je i na beskućnike, famozno izjavivši „nije vam dozvoljeno da živite na ulici u civilizovanom gradu.“
U svojoj kampanji za dalji napredak „kvaliteta života“, Đulijani je objavio rat noćnim klubovima, posebno mega klubovima poznatog mogula Pitena Gatiena, tražeći bilo kakve prekršaje koje bi se mogli kazniti. Njegova intenzivna primena zakona uključivala je sprovođenje starog „zakona o kabareima“ iz 1920. godine koji je prepisivao da bar ili noćni klub ne sme imati više od tri osobe koje plešu u isto vreme osim ako ne poseduje posebnu dozvolu za plesni klub. Ovaj zakon je ukinut 2017. godine, ali je gradonačelnik postigao svoj cilj.
Njujorška policija je sprovodila nenajavljene racije noćnih klubova tražeći ples, posedovanje droge, prodaju droge i konzumaciju alkohola među maloletnicima, izdajući masovne kazne vlasnicima klubova. U svojoj knjizi, „Kralj klupske scene: moj uspon, vladavina i pad u njujorškom noćnom životu“, Gatien je napisao, „ako vlast odluči da ćete pasti, pašćete. A ako nekim čudom izbegnete stisak nekoga poput Rudija Đulijanija, možete biti sigurni da će se vratiti po vas.“
Danas
Njujork 2025. godine predstavlja masu kontradikcija. Prema Indeksu troškova života, Menhetn je najskuplje mesto za život u SAD-u. Astronomski troškovi stanovanja i života stvorili su grad koji je nepristupačan svima koji nisu deo najviših društvenih slojeva i proterali su umetnike, muzičare, porodice sa decom i veliku većinu stanovnika iz radničke klase iz grada.
„Više ne postoji pristupačan prostor za studio u Menhetnu, Bruklinu ili bilo gde u Njujorku ako niste dete bogatih roditelja“, rekao je jedan umetnik koji se pre deset godina preselio u Los Anđeles. Drugi su se preselili u Nju Džersi, na Floridu, u druge države ili u Evropu.
Noćni život u Njujorku se masovno preselio sa Menhetna u Bruklin i kokteli se naplaćuju $18. Didžejevi su zamenili nepoznate alternativne bendove. Privatni klubovi, restorani i spa centri, namenjeni isključivo članovima i sa zabranom fotografisanja, postali su sve popularniji.
Kako kaže Riči Romero, nekadašnji promoter za Petera Gatijena i danas suvlasnik kluba Nebula na Tajms skveru, „ovo je najgore tržište za noćni život u istoriji.“
U kontrastu s obilnim prikazima bogatstva, ono što danas vidite na ulicama Njujorka nakon pandemije direktno podseća na rane devedesete. Sintetički opijat fentanil, koji je 50 puta jači od heroina, je zamenio krek kokain na crnom tržištu. Ljudi otvoreno ubrizgavaju drogu u vene u centru Menhetna i lutaju ulicama kao zombiji, ignorisani od strane prolaznika koji žure na posao. Na trotoarima vidite špriceve kao devedesetim godinama.
Beskućnici su se vratili na ulice, ovog puta u improvizovanim šatorima širom grada. Cene su iz 2025. godine, a slika na ulicama podseća na 1992. Prema jednoj anketi o urbanim sredinama, procenjuje se da je 2024. godine 4.140 ljudi spavalo na ulicama i u podzemnoj železnici Njujorka, što je najveći broj u poslednjoj deceniji. Ukupni broj građana bez krova nad glavom u Njujorku je 100.000. U januaru 2025. godine, gradonačelnik Erik Adams najavio je plan ulaganja od 650 miliona za rešavanje ovog problema.
Njujork je nekada imao osećaj da je glavni grad sveta; danas je samo još jedan luksuzni komercijalni grad sa prodavnicama koje su prilagođene masovnoj potrošnji i u kome živi 359.000 milionera i 60 milijardera. Manji lokalni biznisi bili su prinuđeni da se ugase, a njihova mesta zauzeli su profitabilniji lanci i turističke atrakcije. Kvartovi koji su nekada bili žarišta alternativne kulture, pank scene i hip hop-a, sada su postali modni centri sa luksuznim stanovima, kafićima sa visokim cenama i brendovima koji dominiraju. U mnogim slučajevima, starosedeoci i autentične zajednice su zamenjeni bogatijim doseljenicima. Njujork je danas džentrifikovan grad prepun Starbaksa i problema sa beskućništvom. Ništa nije ostalo od sirove, buntovne energije i kontrakulture koja ga je nekada činila jedinstvenim. Sve što sada možete videti su istorijske spomenike i veliko igralište za bogate.
Foto: Novi Magazin
