Svi znamo da je nova akcija parlamentarne većine oko Zakona o predsjedniku rađena po nuždi i na brzinu. Samim tim je jasno da tekst usvojenih izmjena ima nekih nedorečenosti i dvosmislenosti. Ali, mogu li one biti presudni razlog protivljenja njihovom usvajanju?
Ukoliko među njima nema ništa što narušava Ustav. Ili ništa sa većim stepenom nedorečenosti od samih ustavnih odredbi i prethodnih zakona. Jasno je, dakle, da prigovori ne mogu biti opravdani ako su u ravni pravnog zanata. Jer, ove izmjene i jesu – legitiman i legalan – pokušaj da se ispravi more dosadašnje nedorečenosti na ovu temu. A kako ispraviti ili obuzdati more, nego pravilnom i strpljivom gradnjom? Kao Holanđani svojevremeno, kad su ga isušili sa svoje teritorije.
Juče su na temu novousvojenih izmjena „zakukala dva vrana gavrana“ DPS dvora: Andrej Nikolaidis i Draško Đuranović. Obojica braneći lik i djelo M. Đ. od parlamentarne inicijative koja opet brani Crnu Goru od Đukanovićeve samovolje.
Andrej ga brani „činjenicama“, a Draško „pravnim znanjem“. Pa će Andrej reći kako je predsjednikov legitimitet neosporan i kako mu parlamentarna većina „pokušava“ promijeniti ingerencije! Zaboravljajući, pritom, da je i parlament, ništa manje legitiman, i da, pošto nijesmo u političkom sistemu jakih predsjeničkih moći, taj legitimni parlament ima mogućnost da utiče na ingerencije legitimnog predsjednika. Činjenica da imamo Zakon o predsjedniku sama sobom govori sve na tu temu, koja je od ove dvije institucije starija.
Potom, Andrej žali što se „Evropi sad“ ne daje prisustvo u parlamentu, adekvatno njihovom rezultatu na nedavnim lokalnim izborima, pa usvajanje ovih izmjena vidi kao prepreku na putu ka tome. Eh… ali principi demokratije, koju Andrej (kao) brani, kažu da je legitimni parlament tek na pola svoga mandata, da ima većinu, i da ne postoji niti jedan razlog da ga raspuštamo ili njegove odluke, izglasane po proceduri, dovodimo u pitanje. Bar ne sa adrese kojoj ne pada na pamet da dovede u pitanje legitimnost aktuelnog predsjednika, koji je, u prethodne dvije godine, poražen i na parlamentarnim i na lokalnim izborima, širom zemlje kojom predsjedava.
Prebrojavati legitimitet stranaka u parlamentu i Vladi, a nakon lokalnih izbora, a ne vidjeti gubitak istog kod predsjednika, čije ime je bilo na listi poraženih u avgustu 2020. je krajnje licemjerno.
Sličnu snagu logike i etike imaju i suze Draška Đuranovića. Njega, naime, strašno boli nejasnost formulacije „dominantna skupštinska većina“. I tu on vidi razlog za brigu i otkriva „prljave namjere” predlagača ovih izmjena. Sve je to, po njemu, udar na Ustav Crne Gore, i na pravni poredak.
Tako leleče Draško nad propalim Milovim carstvom. Čovjek koji pisnuo nije kada je isti M.Đ. brutalno kršio Ustav pozivajući na „obnovu crkve“ i inicirajući i braneći zakon koji atakuje, mimo sudske procedure, na crkvenu imovinu. Tada Draško nije imao ovu pravničku iznijansiranost, i nije brinuo o međusobnom sukobljavanju propisa i zakona, zarad produžetka vlasti jedne partije i jednog čovjeka. A sad – leleče.
Milija Todorović