Posljednjih godina govorilo se da su međuentitetski i međunacionalni odnosi u BiH postali gori nego i prije i poslije rata. Danas se može reći da su lošiji nego čak i tokom rata.
Tokom rata je bilo prekida vatre, primirja, razmjene zarobljenika i privremenih razgraničenja, što je značilo i razumijevanje tri strane. Danas, međutim, u zajedničkim organima u Sarajevu traje neprekidna razmjena političke vatre, politička primirja su sve rjeđa i kraća. I, još gore: Predsjedništvo, Savjet ministara i Parlamentarna skupština boluju od paralize. Situaciju dobro ilustruju simboli državnosti BiH. Zastava, koju je po bonskim ovlašćenjima nametnuo v. p. Vestendorp, nema oznaka ni BiH, ni entiteta, niti ijednog od tri naroda, dok žuto-plava boja ukazuje da svi hoće u EU, u koju nikada neće biti primljeni. Kao i himna, koju ne pjevaju čak ni Bošnjaci jer nema tekst. Politički teatar apsurda!
Pogled preko okeana
Raspad BiH kao da se već dogodio, samo što protektorat neće da ga ozvaniči. Preživjeli su samo njeni dijelovi – Republika Srpska, Herceg-Bosna i, spolja omeđena, bošnjačka Bosna na svega četvrtini teritorije BiH. Toliko Bošnjaci realno kontrolišu, a umišljaju da imaju nasljedno pravo na cjelinu, jer je sva Bosna pod Osmanlijama bila begovska zemlja. Ko bi mogao istjerati njihovu „pravdu“ negoli jedina supersila i tvorac novog svjetskog poretka?
Cimerman je Muslimane natociljao da povuku potpis sa Lisabonskog sporazuma, uz naknadnu samokritičku konstataciju da je to bio promašaj. Holbruk ih je privolio da potpišu po sebe nepovoljniji Dejtonski sporazum, uz obećanje „na jedno uho“ da će ga kasnije, njima u korist, promijeniti. A pošto su ih u međuvremenu uvukli u građanski rat protiv dva jača protivnika, Klinton im je, mimo embarga, poslao taman toliko oružja da sačuvaju 25 odsto Bosne i propustio taman toliko mudžahedina da postanu zametak islamskog terorizma u Evropi.
Najzad, Klintonova Hilari im je, za utjehu, ostavila obećanje da će se „SAD vratiti svojim nezavršenim poslovima u BiH“. Nije, međutim, precizirala kada će se to desiti, pa oni, uprkos iskustvu, i danas iščekuju. Umjesto da prihvate inicijativu Skupštine RS da zajedno sa Hrvatima potraže formulu za raspetljavanje bosanskog čvora, Bošnjaci je i dalje traže preko okeana. Onomad šalju svog izabranika Komšića da na Ist Riveru ponovi priču s početka ’90-ih kako „Srbija i Hrvatska dijele BiH, a Vučić i Milanović su isti kao Slobo i Franjo“.
Meša Selimović u „Sjećanjima“ literarno opisuje ponašanje svojih sunarodnika: „S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakavog rješenja.“ Nije ih probudilo ni kada im je početkom ove godine Metju Palmer, u trenutku iskrenosti, poručio da ne očekuju da će „američka konjica dojahati preko Trebevića i napraviti jedinstvenu Bosnu“, koju neće ni Srbi ni Hrvati. Nije ih otrijeznilo ni kada je „američka konjica“ iznenada napustila Kabul i ostavila svoje evropske saborce.
Nije ih spustilo na zemlju što u jeku pandemije nisu dobili Fajzer, Modernu i Astru nego Sinofarm i Sputnjik, i to baš od dindušmanske Srbije. Zapamtili su jedino da je Alija rekao da će „Bosna biti mirna tek kada Srbija postane dovoljno slaba“, a Bakir da je „Bosni uvijek sve zlo dolazilo iz Srbije“. Ni Hrvati im nisu bolji jer neće da im Bošnjaci biraju političke predstavnike, a Milanović i Plenković hoće da im uzmu ono što ostane od Vučića. Oni i danas misle da su Republika Srpska i „Herceg-Bosna“ privremeno okupirane teritorije osvojene agresijom Srbije i Hrvatske uz kolaboraciju domaćih izdajnika Srba i Hrvata.
I svaku novu silu koja pokori Bosnu vide kao novog oslobodioca od komšija koji su se raširili na njihovom.
„Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
kad u našoj Bosni ponositoj
i junačkoj zemlji Hercegovoj,
od Trebinja do Brodskijeh vrata
nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
oba stranca k’o u svome šire.“
Ove stihove napisao je Safvet-beg Bašagić prije stotinak godina kada su muslimanima njihove nene (babe) pričale kako su opet njihove dede sakrivale na tavanu ikonu i uspomenu na krsnu slavu. Srbi nikad nisu mogli da zaborave vjekovno ropstvo pod domaćim Osmanlijama, a Bošnjaci Srbima dva ustanka kojim je prekinuto njihovo zlatno doba u Bosni. „Pusto tursko!“
Gluvo Sarajevo
U BiH postoji tradicija dobrodošlice i služenja okupatoru – od vjerske konverzije i janjičarstva, preko zelenog kadra i šuckora, do domobranstva, ustaštva i SS Handžar divizije. Ta politička kultura lojalnosti okupatorima, koji su se mijenjali, nastavila se do danas kada protagonisti takve političke kulture zapomažu da protektorat ne ode, iako mu je istekao dejtonski rok, i da vape da visoki predstavnik ostane, makar bio nelegalan i nelegitiman.
Nasuprot tome, postoji i tradicija otpora, buna, ustanaka i ratova protiv kolonizatora, pa makar se zvali poluprotektorat, visoki predstavnici, supervizori i sl. Ove dvije paralelne bosanske političke tradicije traju vijekovima, pa su se prirodno uobličile u dvije političke kulture. Zato je suvišno pitanje zašto su okupatori protagonistima jedne naklonjeni, a druge nenaklonjeni. Linija podjele ne ide sto posto između naroda, ali ne baš ni kroz njih. Zakasnjeli u nacionalnom formiranju, muslimani u BiH su kao neopredijeljeni bili neka vrsta medijatora i katalizatora između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Problem je nastao kada su htjeli to i da ostanu i istovremeno postanu mladi, neiživljeni i agresivni nacionalisti unitarističkog tipa.
Satanizacija Andrića, koji je Bosnu uveo u svjetsku književnost; negiranje prava Meši da se deklariše kao srpski pisac; bijes na Kusturicu zato što se vratio vjeri predaka; ukidanje kolumne Muharemu Bazdulju zato što se slikao sa Handkeom koji voli Srbe. Ove pojave šovinizacije kulture svjedoče da je jaz između dva naroda dugoročno nepremostiv. „Vidim da smo u nečemu grdno pogriješili, ali ne znam da kažem u čemu, ni kako dalje“, rekao je Abdulah Sidran.
Da je pjesnik i otišao do Andrićgrada i zastao pred skulpturom braće Sokolović, Mehmeda i Makarija, koji šire ruke jedan ka drugome, sve bi mu se kazalo. Ali, nije! Ostao je u Sarajevu koje sanja svu Bosnu bošnjačkom i ne čuje šta o tome kažu Srbi i Hrvati, koji čine barem osamdesetoprocentnu većinu na dvije trećine BiH. Nije li to mirni razlaz de fakto?
Nenad Kecmanović
Izvor: Novi standard
