Po prvi put od kada znamo za ovdašnje političke diobe, nećemo morati da biramo između jednog i drugog do isključivog sukobljavanja, nego ćemo moći da tragamo za onim što nas spaja, kako bi država i društvo išli naprijed

Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
I ranije sam pisao ovdje da ne vidim ništa negativno u razlazu između Jakova i Milojka. Ništa negativno po crnogorsko društvo i demokratske tokove u njemu. Naprotiv. Ovakvo raslojavanje može samo da doprinese jačanju državnih institucija, a slabljenju kult(ov)a ličnosti koji ovdje predstavljaju najveću političku bolest.
Milo protiv Moma, Slobo protiv Mila, Milo protiv Sveta…. sve su to bile kopije onih Brozovih obračuna sa raznoraznim „krcunima“, kao i onih Nikolinih sa serdarima i glavarima koji bjehu malčice podigli svoje glave više nego što je gospodaru bilo po volji. Elem, sve su to bili sukobi, uglavnom, oko jedne te iste stolice, i oko jednog te istog centra ili poluge moći.
Za razliku od toga, nama je danas jasno da „mladi i pametni“ dvojac koji vodi Crnu Goru, sjedi na dvije stolice. Ali ne u onom smislu političke ili ideološke dvoličnosti, nego upravo u smislu jasnog razdvajanje institucija i ingrencija. Pa ćemo tako, možda po prvi put u istoriji CG (ako ne računamo doskorašnju dvogodišnju kohabitaciju sa Đukanovićem ove nove vlasti) dobiti dvije različite političke opcije na dvije sasvim različite pozicije moći: predsjedničkoj i premijerskoj. U ovako fragmentiranoj slici političke većine, takav odnos snaga može samo doprinijeti razvoju demokratije, i potrebe da međusobno uvažavamo različitosti. I naravno – umanjiti mogućnost bilo čijeg političkog monopola.
Predsjednik realno ima nešto slabiju političku poziciju od premijerske, ali mu je legitimnija i vremenski jače utvrđena (na period od naredne 4 godine) od one Spajićeve, za koju se treba boriti iz časa u čas, iz problema u problem – kako bi se i ona održala na isti taj vremenski rok.
A da ne govorimo koliko zavise jedan od drugog, i koliko su međusobno upućeni jedan na drugog, po pitanju najvažnijh političkih i državnih odluka. Zato, po prvi put od kada znamo za ovdašnje političke diobe, nećemo morati da biramo između jednog i drugog do isključivog sukobljavanja, nego ćemo moći da tragamo za onim što nas spaja, kako bi država i društvo išli naprijed. A da ne govorimo o tome koliko će takvo demokratizovanje još više marginalizivati političke ekstreme oličene u DPS-u i njegovim satelitima, ili u Vučićevim političkim ekspoziturama u Crnoj Gori.
Do čitanja u sljedećem broju….
