Da, skoro cijeli svijet obilježava primirje u Prvom ratu, ili Dan pobjede kako bi rekao sve veći dio javnosti u Srbiji. Dan primirja se u duhu evropskih integracija obilježava i uz uključivanje nekadašnjih neprijatelja, pa tako na zajedničkim ceremonijama učestvuju Francuzi i Njemci. Čak i Turska obilježava svoju pobjedu na Galipolju uz učešće tada poraženih Britanaca, Australijanaca i Novozelanđana. Amerikanci na Dan primirja obilježavaju Dan vojnih veterana u spomen svih američkih vojnika iz svih ratova.
Piše: Nebojša Babović
Pogađate već da dolazim do Crne Gore, u kojoj se Prvi svjetski rat ne pominje koliko da nismo učestvovali u njemu. Istina je da se obilježava godišnjica Bitke na Mojkovcu, ali je ona ispolitizovana do mjere isporuke dnevnopolitičkih poruka.
Ignorisanje crnogorskog učešća u Prvom svjetskom ratu je kao i sve ostalo otišlo u dvije krajnosti. Ona nazovi građanska i crnogorsko-nacionalistička ga ne pominje zbog „gubitka države“, a (pro)srpska je samo lijeno upala u priču koju je Srbija uzdigla na nivo ujedinjujućeg mita.
Nijedna od ove dvije perspektive na dugi rok ne donosi ništa dobro crnogorskom društvu. Jer pričati se mora, a priča o Prvom svjetsku ratu možda postane otrežnjujuća, ako budemo pričali o pravim akterima.
A pravi akteri su ljudi, tadašnji stanovnici (ne još građani) Crne Gore. Ako danas i dalje pričamo o nesrećnim devedesetim, Drugom svjetskom ratu, nema apsolutno nijedan razlog da se ćuti o Velikom, Prvom. Bar zbog činjenice da se stradanje naroda nažalost može mjeriti sa onim u Drugom ratu.
Crna Gora zaslužuje da sjeća vojnika koji su suprotno svakoj logici uspijevali i da ponovo osvoje Skadar, da dođu na domak Sarajeva i na koncu da epski odbrane odstupnicu srpskoj vojsci kod Mojkovca. Crna Gora mora znati da je najveći dio njene vojske nakon vojne kapitulacije završio u austro-mađarskim koncetracionim logorima iz kojih se značajan dio nije vratio. Stratišta poput Nađmeđera i Boldogasonja treba da budu u crnogorskoj kolektivnoj svijesti, isto kao i ona herojska bojišta gdje se ginulo s oružjem.
Mora se znati i za neorganizovane komitske grupe koje su, vjerne tradiciji, krstarile po Crnoj Gori i Srbiji i zadavale muke okupatorima koliko su znale i umijele. Te grupe su na koncu rata i oslobodile veći dio Crne Gore. Treba znati zašto nije bitno da li su Berane oslobodile komite ili srpska vojska, a zašto je strašno važno što su u Kotor i Budvu prvo umarširale baš trupe sa Solunskog fronta. Napraviće neko logiku zašto su se austrijske snage sastavljene od južnih Slovena tako hrabro borile protiv Italijana, a tako lako predavale na ruskom frontu. Ljekovito bi bilo povezati te sličice iz rata koji je bio svjetski, a ne samo crnogorski kao što to žele da nam predstave.
U vrijeme kada znamo svaki detalj rata u Ukrajini, značajno bi bilo da znamo šta je austrijska okupacija tada značila za stanovništvo Crne Gore. Kolika je bila glad, koje su škole radile i po kojim školskim programima, zašto su streljani nepokorni učitelji, koje su bolesti harale, koliko je ljudi, žena i djece umiralo od gladi, tifusa i „španjolke“, a koliko u pomenutim logorima i ostalom prinudnom radu. Napravili bismo sliku opšte ekonomsko-zdravstvene katastrofe koja bi nam osvijetlila odgovor na pitanje zašto im u decembru 1918. detaljna analiza geopolitičke situacije i nijanse ujedinjenja nisu bili tema broj jedan.
Svakakvih detalja bi mogli saznati i bolje razumjeti naše pretke, a da nijednom ne pomenemo monarhe i političare koji su im prije i posle krojili sudbinu.
Uostalom, to je ono što rade države sa početka ovog teksta. Sjećaju se stradalih i pokušavaju da prave mostove. Prvi svjetski rat je završen prije vijeka, a odavno je počelo vrijeme kada je jedino što možemo da se sjećamo i učimo. Za početak ne mora da se uradi mnogo, ali ako su nam stalno usta puna predaka i taj jedan čin će biti ogroman iskorak. Bilo bi ljekovito samo se sjećati običnih ljudi i njihovih priča, bez diskusije o nastavku priče, koja se ionako vodi zbog današnjih političkih ciljeva.
Crna Gora je puna seoskih i gradskih spomenika na kome se nalaze beskonačni spiskovi boraca poginulih u ratovima 1912‒1918. Nema valjda dileme da svi smatramo da su poginuli na pravoj strani. Zato je red da im se osim sporadičnih udruženja svake godine poklone i državni velikodostojnici , uz sve prisustvo Vojske koja postoji zahvaljujući njima. Ambasadori u Mađarskoj i Austriji bi takođe trebalo da obiđu logore makar tog jednog dana u godini i poklone se sjenima surovo stradalih predaka.
Taj jedan vijenac svakog jedanaestog novembra bi značio da sjećamo onih koji su bezrezervno ginuli za slobodu koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Čin sjećanja na oslobodioce koji su za šest godina pobijedili u tri rata bi značio da bar malo cijenimo žrtve običnih ljudi koji su pali zbog nas.
Na višem nivou treba podsjetiti ponosno svijet da je crnogorsko stanovništvo i tada bilo na pobjedničkoj straani. U suprotnom će nas neko za deset godina ubijediti da smo ratovali na austro-ugarskoj strani.
Mnogo je razloga i za ponos i za slogu i za žalost jedanaestog novembra, ali nema razloga taj dan obilježiti u srdžbi ili ignorisanju. Onih 11 000 grobova to nije zaslužilo.
