Opet je crtao. U petak uveče, u jednom od televizijskih studija iz kojih vrši neprestanu i višegodišnju lobotomiju nad svojim glasačkim tijelom i tjera ono malo preostalih ljudi sa soli u glavi daleko odavde, Aleksandar Vučić je naizmjenično šetao od stola za kojim je sjedio nemušti pokušaj voditeljke, do čart table i nazad.
Prevrćući list za listom, na njima je ispisivao brojke, procente, projekcije (sve u decimalu, za opseniti prostotu), milione kubika gasa po nižoj cijeni, milione po skupljoj, oduzmi pa dodaj, dodaj pa oduzmi, ubaci malo rasta sa minusom u predznaku (objasni da je – 0,9 odsto ipak rast, sve to zavisi od vizure i potrebe), dosoli Dijanom Hrkalović, onda pobiberi Nešom Stefanovićem, obavezno ubaci sina Danila, dodaj malo patriotizma na konto Kosova pa se distanciraj od Briselskog sporazuma, potom se samosažlijevaj (kažu lud, arogantan, ali ja radim, narode moj) i najavi hapšenja, a sad ajmo malo o epidemiji…
Onda je sve sjutradan reprizirano, kako je pisalo, „na zahtjev gledalaca“. Ništa ovdje nije bilo što već nije viđeno u ovom ili onom obliku i ništa novo nećemo saopštiti osvrćući se na ovaj izliv Vučića u javni prostor. Bio je to još jedan performans čovjeka koji je u raskoraku sa realnošću, istinom, moralom, političkom pristojnošću, sopstvenom ustavnom pozicijom, na kraju – sve su prilike – i sa „vinklom“. Međutim, paradoksalno ili ne, sve ovo mu dođe kao čista prednost i oktan više u „poslu“ koji radi što dovoljno govori o izopačenosti i poduhvata i izvođača radova.
Bio je to, ni prvi ni posljednji, čas bestidne manipulacije, propagandni blic krig u mozgove ljudi i medijska kontrola štete nastale usljed unutarstranačkih ratova i opšteg rasula države i društva u samo jednom jedinom cilju: obezbijediti, pošto-poto, ostanak na vlasti i zamaskirati silne afere koje se prelivaju preko brane naprednjačkog režima. Već odavno Vučić je u opasnoj zoni taoca samo jedne opcije koja se zove vlast po svaku cijenu i to ona apsolutna, bez limita i bilo koje uslovljenosti, što je, nesvjesno ili svjesno, i sam priznao u nekom od onih bljutavih lamenta nad svojom sudbinom.
Parafraziramo: mogu da me ubiju ili mogu da odem sa vlasti, trećeg nema. U prevodu, vlast i život su u njegovom poimanju stvari ekvivalenti. Ono što nas ovdje zanima, izvan klijentelističkog dijela Vučićeve sekte koji tancuje na njegove note iz čistog interesa, trudeći se da maksimalno iskoristi tih čuvenih „pet minuta vlasti“, jeste siroti mali čovjek, onaj mučenik koji je te večeri netremice gledao šarlatansku tačku političkog ekvilibriste i koji je tražio (ili u čije ime su mangupi to poturili) repete u vidu reprize sjutradan popodne i koji će, zajedno sa potomstvom, platiti strašnu cijenu svoje zablude.
Pjesnički rečeno – šta je to u srpskom biću, što ga tjera ka Vučiću i mogu li se toj hipnotisanoj i sluđenoj gomili otvoriti oči, ili barem skrenuti pogled sa otrovnih ekrana kroz koje ih godinama zrači opaki opsenar? Očigledno više ne može.
Da može do sada bi se barem neko od njih zapitao zašto o gasu i energentima ne govori ministar energetike, direktor nadležnog preduzeća ili ekspert iz te oblasti, nego Vučić. Zašto o pravosuđu ne govore tužioci, sudije, profesori Pravnog fakulteta, nego opet Vučić? Uzgred, zna li neko kako se zove ministar(ka) pravde i ko je poslednji put negdje čuo i vidio?
Zašto o deviznim rezervama ne priča guvernerka Narodne banke nego, takođe, Vučić? Zašto on crta trase auto-puteva i „projektuje“ druge saobraćajnice? Zašto se na mjestu ministra infrastrukture, koji bi o ovome trebalo da misli, šepuri onaj pajac, a da još ni sam nije dokonao zašto je tu gdje jeste i na koji način je tu dospio?
I tako redom, hiljadu zašto, nijedno zato.
Ranko Pivljanin
Izvor: Nova.rs
