Piše: Tufik Softić
Kada god uđem u malene prostorije arhiva Radio Berana, gdje se čuvaju ukoričeni primerci poznatog lista “Sloboda”, ustajali vazduh sa isparenjima starog papira i olovne štampe, vrati me u daleku prošlost i nepovratno vrijeme takozvane Gutenbergove galaksije.
Kao u nekakvoj vremenskoj kapsuli odletim na planinu Konjsko iznad Berana i iz prikrajka posmatram kako mladi književnici Veselin Masleša i Radovan Zogović, na staroj presi, štampaju prve brojeve ove znamenite novine. Tu je negdje i Radovanova supruga Vjera, rediguje i ispravlja štamparske greške. Kakav je to bio pocetak novinarstva u Beranama, slavan i nepovratan.
Tada je revolucionarnom zanosu štampano sedam brojeva ove nadaleko čuvene novine, kao i još osam brojeva 1943. godine. Veselin Masleša je kasnije bio urednik NIN-a, a Radovan Zogović, kojeg je sistem koji je stvarao marginalizovao, u potpunosti se posvetio književnosti.
“Sloboda” je, zatim, kao regionalna novina obnovljena šezdesetih godina prošlog vijeka, i sa manjim prekidom izlazila iz štampe petanestodnevno i mjesečno sve do maja 2003. godine, kada su svi štampani mediji u Crnoj Gori morali biti privatizovani, i zbog čega Opština Berane nije mogla biti više osnivač. Iz te novine, ili u svakom slučaju iz Berana, potekla su velika imena novinarstva u nekadašnjoj SFRJ poput Vuksana Dabetića, Borislava Lalića, Voja Lalića, Vojislava Đukića, Miroslava Miška Stojanovića, Slobodana Vukovića i mnogih drugih.
Tufik Softić: Pijemo uvozne, naše najkvalitetnije otiču nepovratno
Kada sam se ja, kao student, obavljajući praksu u “Slobodi”, susretao sa štampanim medijima, tu je već bila poslednja generacija značajnih imena u beranskom novinarstvu, kao što su Stradimir Fatić, Blagoje Korać, Tomo Šoškić, Milorad Joksimović, Draško Popović, Vlajko Ćulafić, Svetislav Stijović, koji su otišli tiho i nekako nezapaženo, i skoro da su zaboravljeni.
Tada se “Sloboda” nosila na prelom i štampu u Novi Sad i stizala na kioske, ali i putem tradicionalne pošte na mnoge adrese u inostranstvu, nerijetko i na druge kontinente, donoseći Berancima koji su živjeli na strani miris rodnog kraja. Poslednji urednici “Slobode”, pored premunulih Milorada Joksimovića i Draška Popovića, bili su moje i danas dobre kolege iz prve postave Radio Berana, Amer Ramusovic i Sonja Savić.
Sjećam se i studentskih dana kada su “Politika” i “NIN” ispod ruke bili simbol intelektualnosti i zaštitni znak studenata žurnalistike, filozofije ili književnosti. Na tekstovima njihovih velikih novinarskih imena učili smo se “čitanju između redova” i pisanju na profesionalan način. Zapravo, od njih smo učili kako da mislimo slobodno. I naučili smo da nam novinarska profesija omogućava da se formiramo i ostvarujemo kao ličnosti.
Iako je radio bio i ostao moja prva ljubav, ja sam uporedo sa tim nastavio novinarski angažman radeći za mnoge štampane medije. Onda sam sa nestrpljenjem čekao ispred kioska svoj primjerak koji bih listao uz jutarnju kafu, što je bio svakodnevni jutarnji ritual prije početka posla.
Onda je novinarstvo ušlo u digitalnu eru i novine su lagano postajale sve manje atraktivan izvor informacija. Pisana forma se zadržala u portalima, i u suštini, nije mi bilo previše teško da se tome prilagodim.
Ali nekako, kada me povuče želja, uđem u malenu arhivsku prostoriju gdje između ostalog čuvamo i “Slobodu”. Zažmurim i udišem, kao da sam na planini. Kažu mi kako mi to nije pametno, kako nije zdravo za pluća.
Ja pokušavam da objasnim da, ustvari, ne dišem plućima, nego moždanim vijugama, i da je disanje moždanim vijugama, do poslednjih ćelija i centara za sjećanje i emocije, dobra mentalna vježba. Prizivam tako prijatelje koji mi nedostaju. Pokušavam, zapravo, da objasnim kako mi u vremenu digitalizacije sve više fali miris svježe, još tople, novinske hartije i tamni trag olova na prstima.
Izvor: RTCG
