Piše: Tufik Softić
Da u novinarstvu ponekada može biti neočekivanih i čudnih situacija uvjerio sam se kada me je jedan obični mali oglas ispunio profesionalnim zadovoljstvom mnogo više nego gomila ozbiljnih tekstova koji, osim provjetravanja javnog prostora, nisu imali drugog efekta. Dogodilo se to tako što je u redakciju lokalnog radija došao veoma mladi bračni par.
Nisu došli zbog neke vijesti, priloga ili razgovora. Došli su da potraže stan. Tražili su svuda, raspitivali se, zvali, gledali oglase. Nisu našli. Pitaju, koliko košta da na radiju objave oglas. U trenutku pomislim – ako je ovo javni servis građana Berana, da li je moralno naplatiti oglas mladim ljudima koji su odlučili da upravo ovdje započnu svoj zajednički život?
Bili su iznenađeni kada sam rekao da neće ništa da ih košta, da je to naša mala pomoć njima, i da ćemo ga objavljivati na radiju i društvenim mrežama sve dok ne pronađu stan. Poslije desetak dana obradovao me njihov poziv. Možete, veselo kažu, obustaviti oglas, našli smo stan.
Osjetio sam nevjerovatno zadovoljstvo. Ne zato što smo uradili nešto veliko. Nismo riješili stambenu politiku Berana, nismo mladom paru kupili stan, samo smo objavili oglas. Ali smo, makar malo, pomogli dvoje mladih ljudi da pronađu mjesto u kojem će početi zajednički život i neće otići iz Berana.
Njihove riječi da će za početak biti podstanari, ostale su da mi odzvanjaju, jer se pokazuje da ni takav početak više nije jednostavan.
Šta se to dešava ako mladi ljudi koji završe školu, zaposle se, vjenčaju i odluče da ostanu u Beranama ne mogu da pronađu ni stan za iznajmljivanje? I šta tek kada požele da taj iznajmljeni stan jednog dana zamijene svojim?
Proradi mi znatiželja i počnem da guglam, MONSTAT izbacuje gomilu podataka i vrlo jednostavnu računicu. Pitanje je – koliko godina je potrebno mladom bračnom paru iz Berana da zaradi 128.700 eura za stan, i koliko mu poslije toga ostaje za život?
Prosječna cijena kvadratnog metra novogradnje u sjevernom regionu Crne Gore u drugom kvartalu ove godine iznosila je 2.145 eura. Ako uzmemo stan od 60 kvadrata, dolazimo do 128.700 eura, i to jasno pokazuje koliko je danas udaljen san o sopstvenom stanu od primanja jednog mladog para.
Prosječna neto zarada u Beranama u junu iznosila je 950 eura. Ako oboje rade i primaju po toliko, njihov zajednički mjesečni prihod bio bi 1.900 eura. Kada bi, samo na papiru, uspjeli da sačuvaju svaki cent svoje zarade, do 128.700 eura stigli bi za oko pet godina i osam mjeseci. Pod uslovom da za to vrijeme žive od vazduha. Ne može od plate samo da se štedi, mora da plati kirija za stan dok ga nema, mora i da se jede, da se obuče, da se ode na posao, da se plati struja, voda, telefon, da se sipa skromnih pet litara goriva.
Kada dođu djeca, računica postaje još teža.
Ako bi mladi par od svojih ukupnih primanja uspijevao da izdvoji 30 odsto za kupovinu stana, trebalo bi mu gotovo 19 godina da uštedi 128.700 eura. Devetnaest godina. Gotovo dvije decenije štednje za 60 kvadrata. I to pod pretpostavkom da se cijena kirije za to vrijeme ne promijeni, da nema troškova kupovine, kamata i drugih izdataka.
Tako se pokazuje da pitanje stanovanja mladih nije samo pitanje cijene kvadrata, već pitanje ostanka. Mladi par iz ove priče nije tražio ništa posebno. Nije tražio luksuzan stan, penthaus, pogled na more. Tražili su samo garsonjeru gdje će dvoje ljudi početi zajednički život.
Njihova potraga za stanom za mene je bila detektor vrlo ozbiljnog problema, možda i najvažnijeg kada se priča o migracijama – šta čeka sve one mlade bračne parove koji žele da ostanu na sjeveru, a nemaju roditeljski stan, naslijeđenu kuću ili novac koji mogu uložiti u nekretninu?
Nije teško detektovati ni čudan paradoks. Grade se nove zgrade, stanovi se prodaju, često i prije nego što zgrada bude završena, a istovremeno, mladi ljudi koji žele da žive ovdje teško dolaze do stana i čak je teško pronaći stan za izdavanje. Kako? Možda zbog toga što stan više nije samo mjesto za život. Za nekoga stan jeste dom, ali na nekog drugog je samo investicija, siguran kapital, nekretnina koju će zaključati i ostaviti praznu do neke buduće potrebe.
Nove zgrade u Beranama niču kao pečurke, ali nije dovoljno izgraditi zgradu. Nije dovoljno prodati stan. Nije dovoljno imati nove fasade i nove kvadrate. Grad živi tek kada se u tim stanovima upale svjetla. Kada neko prvi put unese sto, krevet i frižider u svoj stan. Kada se u nekom od tih stanova rodi dijete i to je razlika između nekretnine i doma.
Ako želimo da mladi ostanu u Beranama i na sjeveru, onda moramo početi da pričamo i pišemo o tome. Ne samo koliko košta kvadrat, nego koliko košta ostanak. Lako je mladom čovjeku reći da ostane i ovdje zasnuje porodicu.
Nije teško govoriti o ljubavi prema rodnom gradu i o budućnosti sjevera, ako vas on na kraju dočeka sa najjednostavnijim pitanjem – gdje ćemo da živimo? Mladi bračni par koji je došao u našu redakciju imao je sreće i našao stan “pod kiriju”.
Upravo danas stiže vijest koja ovu priču, barem za trenutak, vraća na svjetliju stranu. Šest mladih ljekara Kliničko-bolničkog centra Berane dobilo je rješenja za specijalizaciju i, nakon nje, obavezu da se vrate. Oni se ne vraćaju samo zato što moraju, oni to žele.
Čeka ih siguran posao u centralnoj i najprestižnijoj zdravstvenoj ustanovi na sjeveru. Ali ih možda neće čekati i stan.
Možda će ih sačekati isti problem kao i mladi bračni par s početka ove priče – gdje živjeti. Ako su im vrata KBC-a širom otvorena, biće im i vrata lokalnog javnog servisa otvorena za besplatni oglas. Jer, ako samo jednim oglasom možemo pomoći da još jedan mladi čovjek pronađe svoj dom i ostane ovdje, onda je to najmanje što možemo učiniti.
Izvor: RTCG
