Piše: Tufik Softić
Vrijeme kosidbe i plašćenja sijena, u vrelim ljetnjim danima kakvi su ovi, neodoljivo me podsjete na čuvenu kafanu u selu Vinicka, u kojoj je još osamdesetih godina organizovan prvi striptiz, i na način na koji je gazda pravio reklamu i pozivao građane Berana na „zabavu“.
Upravo je kraj juna, vraćamo se autom iz jutarnjeg ribolova, a magistralni put nas navodi pravo pored gazdine livade i dobro poznate kafane gdje nas dočekuje za to vrijeme skoro nevjerovatan prizor. Upeklo već podnevno sunce, a svoje „noćne radnice“ gazda je izveo bliže putu. Nevješto su prevrtale po sijenu, okretale se i prepuštale pogledima onih koji prolaze
„Plastile“. Bilo je i automobila koji bi usporili pa prošli jednom, a onda se okretali i više puta vraćali i vozili dionicom pored ove u to vrijeme nadaleko čuvene kafane. Mogla se tu i preko dana popiti kafa, ali zabava je počinjala u kasnim večernjim satima, kada se pola grada ‘preseli’ u Vinucku. Nikada više niko nije pravio tako dobu reklamu za svoj noćni bar, koji bi svake večeri nakon toga bio prepun muškaraca, kao u bioskopu kada bi se projektovala „Emanuela“.
Meni se scena plašćenja sijena, na vrelini i već od jare zamagljenoj atmosferi, hamiltonovski urezala u sjećanje. Da se razumijemo, u noćni bar nikada nisam otišao, ali sam mnogo puta gledao tu sliku na livadama pored magistrale.
Bio je to nevješt i grubo smišljen performans, ali skoro da je imao umjetnički doživljaj. Ne znam da li je tačno, tako se priča, da je noćni bar zatvoren jedne večeri, kada je u sitne sate upao tada čuveni beranski inspektor sa sve repetiranim „kalašnjikovim“ i zalegao čitavu kafanu. „Lezi dolje bando izdajnička“, ostalo je da se priča kako je izgovorio.
Ličio je na Batu Stojkovića u filmu „Balkanski špijun“. Te noći su u policiji završili i vlasnik, i eskort dame, ali i skoro svi gosti koji su se zatekli u noćnom baru. Ne zove se Vinicka od tada „slatko selo“ već od mnogo ranije, ali mene taj drugi naziv definitivno podsjeća na to vrijeme i epizodu prvog noćnog striptiz bara, ne samo u Beranama, nego na čitavom sjeveru.
Nije se tome mogao svako dosjetiti, niti je smio to svako uraditi. I sijeno je tada imalo cijenu. Odavno više nema ni kafane u Vinickoj, ni „eskort dama“, a sve je manje i sijena i plašćenja. Livade zarastaju, a cijena sijena u Limskoj dolini ove godine pala je na najmanju moguću. Nema više naviljaka i sve se radi mašinama, kosi, prevrće i suši, i na kraju mašinski balira. Jedna bala teška od petnaest do dvadeset kilograma, prodaje se u oglasima za svega euro. Da li možete da vjerujete? Seljaci poklanjaju, samo da ne bi propadalo.
Kada je ovih dana jedan domaćin iz Donje Ržanice platio košenje i baliranje, a zatim pokušao da proda, odlučio je da je bolje da pokloni nego da uzima sitan novac, i da makar zna da je učinio dobro djelo. Cijena sijena ekvivalent je propasti sjevera, posebno sela. Mjesna zajednica Lubnice nekada je predstavljala najveći seoski centar na teritoriji opštine Berane.
Danas ima svega 52 domaćinstva koja su tu i ljeti i zimi. Ostali su kuće zatvorili, dođu ljeti da ih proluftiraju, i sve kraće ostaju. Džaba novi put Berane – Kolašin, kada niko ne svraća. Prošle godine prvi put u istoriji dugoj sto trideset godina, osnovna škola u Lubnicama nije imala ni jednog prvaka. Možda neko i pokosi imanje na selu, ali livede po Bjelasici ostaće i ove godine, kao i nekoliko ranijih, od kada je cijena sijena počela da pada, nepokošene. Jedan mudri mještanin kaže da ovo nije problem Lubnica, niti drugih sela, nego problem države.
On pita zašto država ne organizuje otkup po tim cijenama i izveze tamo gdje se sijeno ovakvog kvaliteta kakvo je sa naših planina skupo plaća. Lagano izvodi računicu – košenje po aru do 1.50 eura. Baliranje, u balama deset ili dvadeset kilograma, 80 centi. Plašćenje i priprema za baliranje 40 centi, i na kraju troškovi transporta. A na kraju se bala prodaje za samo jedan euro. Kaže da je to sve zbog toga što više skoro da nema mladih ljudi na selu, ili su ranije obezbijedili socijale i nemaju motiva i želje da se bave poljoprivredom.
Zovem prijatelja koji živi na selu da vidim šta radi, on kaže – plasti, i umorno uzdiše. A sjećaš li se mrčane, pitam ga, kafane u Vinickoj. Čuš, sjećaš li se, bio sam tamo i to baš one noći kada je upala naoružana policija, prođe mi se nekako da me ne uhapse, odgovara. I šta misliš ti, šta bi mogla država da uradi da se ovakvo stanje promijeni, opet ja pitam.Ima načina i nade, kaže drugar.
Mogla bi država u svakom selu da otvori po jedan noćni bar kao onda u Vinickoj. Skočila bi cijena sijena.
Izvor: RTCG
