SRAM
Kakav bolan osećaj: podnositi sram zbog svoje Otadžbine.
U čijim je Ona ravnodušnim ili ljigavim rukama što besmisleno i sebično usmeravaju Njen život. Kroz kakva se arogantna, ili pokvarena, ili otrcana lica predstavlja Ona svetu. Kakve truležne splačine umesto zdrave duhovne hrane pred Nju sipaju. Do kakvog je jada i bede doveden život naroda – nemoguće je sagledati.
Ponižavajući osećaj, neprestani. I – stoji u mestu, ne menja se lako, kao što se zbog trenutnih okolnosti promene lična, svakodnevna osećanja. Ne, to je – stalna, strašna ugnjetenost, s njom se budiš, s njom provodiš svaki sat u danu, s njom i u noć zaranjaš. I čak ni preko smrti, koja nas oslobađa lične tuge, od tog Srama pobeći nećeš: svejedno će ostati da visi nad glavama živih; a ti – njihov si delić.
Prelistavaš i prelistavaš dubine naše istorije, u obrascima ohrabrenja tražiš. Ali i neumoljivu istinu znaš: dešavalo se, sasvim su propadali narodi zemaljski. Dešavalo se to.
Ne, druga jedna dubina – onih tridesetak oblasti gde sam boravio – ona mi odiše nadom: tamo videh čistotu misli, i neubijenu želju, i žive, velikodušne, naške ljude. Neće li oni probiti tu liniju propasti? Hoće! Još ima snage.
Ali Sram sve visi i visi nad nama, kao žućkastorumeni otrovni oblak gasa – i razjeda nam pluća. A čak i ako ga oduvamo dalje – nikad nećemo moći da ga uklonimo iz naše istorije.
KOROV
Koliko samo truda uloži zemljoradnik: da sačuva seme do roka, da poseje na vreme, dobre biljke da zaštiti dok ploda ne daju. A korov neobuzdano buja – ne samo ako se ne prati i ne nedgleda nego i uprkos svakom nadgledanju, kao u inat. Otud i poslovica: „Korov se ne da iskoreniti, niče i gde ga ne sadiš“.
Zašto plemenito bilje uvek manje snage ima?
Kad pogledaš neumitnost ljudske istorije, kako u pradavnoj davnini tako i u najbližem danas – nemoćno pogneš glavu: da, šta se može, to je univerzalan zakon. I iz toga se ne možemo izvući – nikad, nikakvim plemenitim izumima, nikakvim zemaljskim projektima.
Do kraja čovečanstva.
A svakom živom stvoru samo jedno je dato – sopstveni trud i sopstvena duša.
„Mrvice“ (1996-1999)
Aleksandar Solženjicin „Priče“, Akademska knjiga, Novi Sad 2023.
Izvor: Makroekonomija
