Piše: Gilbert Aškar
Prevod: Žurnal
Uprkos brojnim dokazima koji govore suprotno, previše komentatora u međunarodnim medijima i dalje predstavlja Donalda Trampa kao nekog ko iskreno teži mirnom rješenju tekućeg rata u Pojasu Gaze. Neki čak vjeruju da će on natjerati Benjamina Netanjahua da prihvati uslove koji mu ne odgovaraju. Istina je da su nezvanični izvještaji o „različitim stavovima“ između dvojice lidera i o tome kako američki predsjednik „nameće mir“ izraelskom premijeru — u najboljem slučaju — lažne glasine koje obojicu predstavljaju u povoljnom svjetlu.
Za Trampa, te priče pomažu u očuvanju imidža „mirovnjaka“ koji pažljivo njeguje pred izolacionističkim dijelom svog biračkog tijela — onima koji se protive uključivanju SAD u ratove koji, po njihovom mišljenju, nemaju nikakve veze sa američkim interesima. Uz to ide i njegova opsesija Nobelovom nagradom za mir — san koji je proistekao iz djetinjaste zavisti prema Baraku Obami.
S druge strane, Netanjahuu takve priče služe kao sredstvo da se pozove na navodni pritisak svog američkog pokrovitelja i time ućutkaju njegovi ekstremni koalicioni partneri i radikalniji dio domaće javnosti, posebno u momentima kada on donekle odstupi od njihovih očekivanja da se rat u Gazi okonča „dosljednim završetkom“ etničkog čišćenja započetog Nakbom 1948. — i to na cijeloj teritoriji između rijeke Jordan i Sredozemnog mora.
Jedna od najvećih ironija iracionalnog vjerovanja u Trampove „mirotvorne namjere“ jeste to što ga neki zabludjeli komentatori i dalje prikazuju kao čovjeka koji je navodno nametnuo „mir“ s Iranom Netanjahuu — uprkos činjenici da je Trampova administracija aktivno učestvovala u agresiji protiv te zemlje, nadovezujući se tako na rat koji vodi cionistička država. Ta podjela uloga između Trampa i Netanjahua trebala bi biti očigledna svima.
Izraelu je očajnički bilo potrebno primirje nakon tzv. „Dvanaestodnevnog rata“, zbog iscrpljenih zaliha oružja, ratnih troškova koji su eksponencijalno rasli i opšte iscrpljenosti. A poslije tog primirja, nije bilo nikakve sumnje: ono predstavlja samo zatišje tokom kojeg Trampova administracija nastavlja vršiti pritisak na „Islamsku Republiku“ da prihvati uslove koje diktira Vašington.
Od početka primirja, Tramp je više puta izjavljivao da je Iran doživio „velik poraz“ i da mu ne preostaje ništa drugo nego da kapitulira. Upravo to predstavlja suštinski razlog iza treće posjete Benjamina Netanjahua Vašingtonu od Trampove ponovne pobjede na izborima — Netanjahu želi biti siguran da nova administracija ostaje pri odlučnosti da strogo ograniči iranske vojne i nuklearne kapacitete.
Što se tiče palestinskog pitanja — drugog ključnog razloga iza posjete Benjamina Netanjahua Vašingtonu — jedna od najapsurdnijih zabluda jeste to što veliki broj medijskih komentatora i dalje prikazuje Donalda Trampa kao čovjeka koji će „skresati krila“ izraelskoj vladi i natjerati je da postigne „mir“ s Palestincima, dok je u stvarnosti upravo Tramp taj koji je toj vladi omogućio da otvoreno i bez ograničenja planira protjerivanje Palestinaca iz Pojasa Gaze. Agencija Rojters pažljivo je pratila Trampove izjave na ovu temu i izbrojala najmanje dvanaest prilika, od njegovog povratka u Bijelu kuću, u kojima je pozivao na deportaciju Gazaca — ponekad uz prikrivene prijetnje Egiptu i Jordanu da moraju prihvatiti raseljene.
Teško je naći upečatljiviji primjer kako neki ljudi koriste svaku priliku i u svaku realnost projektuju vlastite želje, od toga što se rukovodstvo Hamasa i dalje kladi na Trampa. Oni se oslanjaju na Bišaru Bahbaha, palestinsko-američkog akademika koji je osnovao grupu Arapski Amerikanci za Trampa, a koji je ranije bio politički savjetnik Jasera Arafata i učestvovao u pregovorima nakon Osla 1993.
Kao da je Hamas riješen da drugi put upadne u istu zamku — ako ne i treći. Scenario se ponavlja: kao i nakon Trampove druge inauguracije početkom ove godine, došlo je do kratkog primirja koje je obuhvatalo razmjenu zarobljenika. Izrael ga je zatim brzo prekinuo i nastavio ofanzivu u Pojasu Gaze, sa jasnim ciljem da dovrši uništavanje teritorije i raseljavanje njenog stanovništva.
Hamas se, po ko zna koji put, drži svojih zahtjeva — prije svega onog najvažnijeg: trajnog primirja uz američke garancije i povlačenja izraelske vojske iz Pojasa Gaze. Trampova administracija i Netanjahu te zahtjeve prikazuju kao nemoguće uslove, namjerno postavljene da bi se izbjegao dogovor. U stvarnosti, oni su odraz iluzija u kojima živi rukovodstvo Hamasa — iluzija da je američka administracija spremna da takve uslove nametne Izraelu.
Trampove nove tarife: Najgore prošli Kambodža, Bangladeš, Srbija i BiH
Prema izvještajima američke štampe, pregovori između Netanjahua i Trampa, kao i njegove administracije, obuhvataju zajednički projekat: stvaranje „humanitarnog grada“ u južnom dijelu Gaze, na ruševinama Rafaha. Taj projekat bi otvorio put ka deportaciji onih Palestinaca koji se mogu transportovati van Gaze, dok bi preostali bili zatvoreni u onome što bi postalo koncentracioni logor na otvorenom — daleko gori od onog u kojem žive od 1967, kada je Izrael okupirao Gazu, a posebno od 2007, kada je Hamas preuzeo vlast.
U tom kontekstu se ne vode pregovori samo između SAD i Izraela, već i s njihovim saveznicima među arapskim zalivskim monarhijama, kao i s Egiptom i Jordanom. Trampov cilj, koji dijeli sa svojim prijateljem Netanjahuom, jeste da se postigne tzv. konačno rješenje palestinskog pitanja, zasnovano na formiranju nekakve „palestinske jedinice“ — da se poslužimo terminom koji je još 1982. koristio Ronald Regan — sastavljene od palestinskih enklava u Zapadnoj obali i Gazi, okruženih izraelskim vojnim bazama i naseljima, po uzoru na ono što već postoji na Zapadnoj obali.
Jedno od glavnih pitanja u tim pregovorima jeste: kojoj palestinskoj „vlasti“ će biti povjerena uprava nad stanovništvom tih enklava? Hoće li to biti sadašnja Palestinska uprava sa sjedištem u Ramali (što priželjkuje većina arapskih država), ili njena modifikovana verzija, ili neki drugi aranžman u režiji Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i njihovog palestinskog čovjeka od povjerenja — Muhameda Dahlana?
Još jedno ključno pitanje glasi: ko će direktno kontrolisati Gazace? Izraelska vojska (što značajan dio njenog komandnog kadra odbacuje, s obzirom na iskustvo s Intifadom 1988. i teškoće u suzbijanju pobunjenog stanovništva), ili će tu ulogu preuzeti arapske snage u privremenoj misiji — dok se ne formiraju lokalne jedinice palestinskih aktera novog regionalnog poretka?
To je Bliski istok kakav zamišljaju Tramp i Netanjahu: region u kojem će se i Saudijska Arabija, pa čak i nova vlast u Siriji, priključiti procesu „normalizacije“, čime bi konačno bio realizovan veliki regionalni savez pod američkom hegemonijom — san Vašingtona još od prvog rata protiv Iraka 1991. godine.
Gilbert Aškar je odrastao u Libanu. Danas je profesor studija razvoja i međunarodnih odnosa na Školi orijentalnih i afričkih studija (SOAS) Univerziteta u Londonu. Autor je više značajnih knjiga, među kojima su Novi hladni rat: Hronika najavljenog sukoba, Morbidni simptomi: Recidiv arapskog ustanka, Narod hoće: Radikalno promišljanje arapskog ustanka, Sukob varvarstava, Opasna moć: Bliski istok i spoljna politika SAD, kao i Arapi i Holokaust: Arapsko-izraelski rat narativa. Član je pokreta Anti-Capitalist Resistance.
Izvor: Z-Network
