Piše: Tihomir Ponoš
Vlasti Republike Hrvatske, prvenstveno Ministarstvo kulture i medija na čelu sa ministrom Ninom Obuljen Koržinek, pokušavaju da zabrljaju istoriju i izbrišu iz nje činjenicu da je ustaški režim u NDH izvršio genocid nad Srbima tokom Drugog svetskog rata. Ne tako davno to nije bilo sporno ni za vlast Andrej Plenković. U mandatu odlazećeg direktora JUSP Jasenovac Ivo Pejaković, povodom raznih jubileja, na zvaničnom sajtu ustanove pisalo je o genocidu nad Srbima u NDH i niko na to nije reagovao.
Danas je ovo, Plenkovićevim rečnikom, ne-tema postala tema, a to se pokazalo tokom prošlogodišnjeg predsedavanja Hrvatske Međunarodnom udruženjem za sećanje na holokaust (IHRA). Ova organizacija je u svojim preporukama Hrvatskoj navela i da u Jasenovcu treba postaviti info table sa „jasnim i preciznim“ informacijama o dešavanjima u tom logoru. O tome nije postignut dogovor, na oglasnim tablama nema definicija zločina, ne koriste se pojmovi „Holokaust“ (za zločine nad Jevrejima) i „genocid“ (za zločine nad Srbima i Romima). U javnosti se „Holokaust“ i dalje koristi za zločin nad Jevrejima, „genocid“ za zločin nad Romima, a za zločin nad Srbima sve češće se koristi izraz „masovni zločini nad Srbima“. , takođe iz usta ministarke Obuljen Koržinek. U slučaju ministra to je i napredak. Ona je prije pola godine odgovorila na novinarsko pitanje o inicijativi IHRA-e da se Jasenovac uvrsti na Uneskovu listu svjetske baštine i spomenula očuvanje „mjesta stradanja, holokausta nad Jevrejima, genocida nad Romima i masovnih zločina“. Srbe tada uopšte nije pominjala, iako su Srbi bili brojčano najveće žrtve ustaškog logora, a masovno su stradali i drugde u NDH.
Vladika Teodosije: Kosovo i Jasenovac su naš Veliki Petak, ali i Vaskrs!
Ono što današnja vlast u Hrvatskoj ne može nazvati genocidom nad Srbima je upravo ono što je nazvala Raphael Lemkin, poljski pravnik i pravnik jevrejskog porekla koji je skovao termin „genocid“. Lemkin je rođen 1900. godine u Bezvodneu, u tadašnjoj Rusiji, danas u Belorusiji. Kao student prava, svestan pogroma nad Jevrejima, saznao je za zločine Osmanskog carstva nad Jermenima tokom Prvog svetskog rata. Shvatio je da ne postoje odredbe međunarodnog prava prema kojima bi osmanski zvaničnici mogli biti optuženi za počinjene zločine. 1933. godine, kao varšavski javni tužilac, održao je predavanje na konferenciji Pravnog saveta Društva naroda o međunarodnom krivičnom pravu u Madridu. On je govorio o „zločinu varvarstva kao zločinu protiv međunarodnog prava”.
Sledeće godine, pod pritiskom poljskog Ministarstva spoljnih poslova, dao je ostavku i postao advokat. Posle nacističke i sovjetske invazije na Poljsku u septembru 1939. uspeo je da emigrira u Sjedinjene Američke Države i zaposli se na Univerzitetu Djuk. On je 1943. ili 1944. godine skovao termin „genocid” kombinujući dve reči – starogrčku genos (γενος), odnosno porodica, klan, pleme, nacija, i latinski sufiks –cide, koji označava ubistvo, po analogiji sa pojmovi ubistvo i bratoubistvo. Vodio je kampanju za usvajanje međunarodne pravne konvencije koja bi spriječila i kaznila genocid. Tokom Drugog svetskog rata nastojao je da javnost, a posebno političare, obavesti o zločinima počinjenim u okupiranoj Evropi. Decembra 1948. Ujedinjene nacije su usvojile Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojom je u međunarodno pravo uveden termin, do tada nepostojeći, doduše u užem obliku u odnosu na Lemkinov predlog. Pre toga, Lemkin je 1944. objavio svoju kapitalnu knjigu „Vladanje osovine u okupiranoj Evropi“ u izdanju Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir.
U knjizi Lemkin navodi da su okupacioni zakoni izuzetno važan izvor informacija o vladama i njihovoj praksi, a vladavina je totalitarna po metodu i duhu. „Svaka oblast života, pa i ona najintimnija, pokrivena je mrežom zakona i propisa koji stvaraju instrument najpotpunije administrativne kontrole i prinude. Prvobitno je pisao o silama Osovine (Nemačka, Italija, Rumunija, Mađarska, Bugarska). On je zaključio da su okupacioni zakoni protiv čovečnosti i međunarodnog prava, protiv ljudskih prava, morala i vere. Zakone su usvajale i primenjivale i marionetske države i marionetski režimi (on navodi Norvešku, NDH, Slovačku, Srbiju, Češko-moravski protektorat, donekle Višijevsku Francusku i propise u okupiranoj Belgiji i Holandiji).
Lemkin je knjigu podelio na tri dela. Prvu je opisao kao racionalnu sintezu okupacionih tehnika (sa posebnim osvrtom na Nemačku i njenu praksu), u drugoj je analizirao režime u svakoj okupiranoj zemlji, a u trećoj, najopsežnijoj, objavio je izbor iz dokumenata, zakonske regulative, za svaku pojedinačnu državu po azbučnom redu od Albanije do Jugoslavije. Autor u uvodu piše da praksu istrebljenja naroda i etničkih grupa koju su izvršili osvajači naziva genocidom. Ali prema Lemkinu, genocid se ne sprovodi samo ubijanjem. Odnosno, „genocid se vrši sinhronizovanim napadom na različite aspekte života porobljenih naroda: na političkom polju (rušenjem institucija samouprave i nametanjem nemačkog oblika uprave i nemačke kolonizacije); u društvenom polju (remećenjem društvene kohezije uključene nacije i ubijanjem ili eliminacijom elemenata kao što je inteligencija, koju oni pružaju duhovno vođstvo – prema Hitlerovom tvrdi u ‘Mein Kampf’, ‘najveći duh može biti likvidiran ako se njegov nosilac prebije na smrt gumenom palicom’); u kulturi (zabranom ili uništavanjem kulturnih institucija i kulturnih delatnosti; zamena stručnog obrazovanja liberalnim obrazovanjem kako bi se sprečilo humanističko razmišljanje koje okupator smatra opasnim jer promoviše nacionalno mišljenje); na ekonomskom nivou (prebacivanjem bogatstva Nemcima i zabranom zanata i zanimanja za ljude koji ne promovišu nemačko „bez rezerve“); u biološkoj oblasti (politikom depopulacije i promocije rađanja Nemaca u okupiranim zemljama); u oblasti fizičke egzistencije (uvođenjem sistema gladovanja za ne-Nemce i masovnih ubistava uglavnom Jevreja, Poljaka, Slovenaca i Rusa); u religioznoj oblasti (mešanje u delatnosti Crkve, koja u mnogim zemljama obezbeđuje ne samo duhovno već i nacionalno vođstvo); u oblasti morala (pokušaji stvaranja atmosfere moralnog propadanja promocijom pornografskih publikacija i filmova i prekomerne konzumacije alkohola)“.
On tvrdi da je „genocid“ novi koncept uništenja nacija, novi koncept zahteva novi termin, a taj novi termin podrazumeva uništenje nacije ili etničke grupe. To ne znači nužno i trenutno uništenje nacije, osim ako se radi o masovnom ubistvu. Pod pojmom „genocid” Lemkin podrazumeva „koordinisani plan različitih akcija usmerenih na uništavanje suštinskih osnova života nacionalnih grupa, sa ciljem uništenja samih grupa”. Ciljevi plana mogu biti demontaža političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osećanja, vere i ekonomskog postojanja nacionalnih grupa, ali i „uništavanje lične bezbednosti, slobode, zdravlja, dostojanstva“. Na kraju krajeva, „genocid je usmeren protiv nacionalne grupe kao entiteta, a preduzete akcije usmerene su protiv pojedinaca, ne u njihovom individualnom svojstvu, već kao pripadnika nacionalne grupe”.
U knjizi, koja ima oko sedam stotina stranica, za Lemkina nije bilo dileme – ono što je ustaški režim počinio nad Srbima bio je genocid. U delu o NDH (deo je poglavlja o Jugoslaviji), Lemkin navodi da je genocidna politika usmerena pre svega na Jevreje i Srbe. U ovom slučaju ćemo se zadržati samo na onome što je pisano o Srbima. „Srpsko stanovništvo koje živi u Hrvatskoj pogođeno je uglavnom političkim i kulturnim aspektima. Njegov nacionalni obrazac se uništava genocidnim zakonodavstvom. Pošto je glavna razlika između srpskog i hrvatskog jezika u tome što Hrvati koriste latinično pismo, a Srbi koriste ćirilično pismo, upotreba potonjeg je zabranjena. Pod pojmom „genocid“ Lemkin podrazumeva „koordinisani plan raznih akcija usmerenih na uništavanje suštinskih osnova života nacionalnih grupa, sa ciljem uništenja samih grupa“.
Ovom zabranom Srbi su praktično obavezni da se pismeno služe hrvatskim jezikom. Ako se uzme u obzir da je ćirilica suštinski deo obreda Istočne pravoslavne crkve, mora se zaključiti da je prinuda na upotrebu latinice mešanje u veru. Izvještava se da je srpsko stanovništvo u Hrvatskoj bilo podvrgnuto masakrima i mučenju. Navodno, ustaše su pobile nekoliko stotina hiljada Srba“.
Fascinantno je pod kojim uslovima je Lemkin prikupio dokumentaciju za iscrpnu i sveobuhvatnu knjigu i uspeo da je objavi u vreme kada se sve dešavalo, a bilo je relativno malo podataka i svedočenja o zločinima. U dijelu knjige gdje su propisi naveo je nekoliko njih koji se tiču genocidne politike NDH, nikako sve, pa čak ni sve najvažnije. A već iz samih „zakonodavnih odredbi“ NDH i onoga što je učinjeno u prvim nedeljama i mesecima po njenom proglašenju videlo se na čemu su ustaše.
Petnaest dana nakon proglašenja NDH, 25. aprila 1941. ćirilica je zabranjena. Zakonska odredba o zabrani ćirilice ima samo dva člana: u prvom se navodi da je ćirilično pismo zabranjeno na teritoriji NDH, a u drugom da zakon stupa na snagu danom objavljivanja u Službenom pismu. glasnik i da je za njegovo sprovođenje nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Izvršna naredba navodi da je zabranjena svaka upotreba ćirilice u privatnom i javnom životu, obustavlja se štampanje ćiriličkih knjiga, a kazna je 10.000 dinara i kazna zatvora do mesec dana. Pet dana kasnije proglašena je zakonska odredba o državljanstvu koja precizira da je državljanin „pripadnik države arijevskog porekla (tako, tipfeler u originalnom dokumentu, op. a.), koji je svojim ponašanjem dokazao da nije radio protiv oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda i koji je spreman da spremno i vjerno služi hrvatskom narodu i NDH”. Između objava ove dve „zakonske odredbe“ u Gudovcu kod Bjelovara, 28. aprila, izvršen je prvi masakr Srba u NDH.
Na udaru je bila imovina Srba (kako pojedinaca tako i srpskih organizacija i preduzeća u vlasništvu Srba). Organizovani su verski prelazi (krštenja) gde je pravoslavno stanovništvo prelazilo u katoličanstvo. Ljudi su mislili da će ih to zaštititi od ustaškog terora i spasiti im živote. Često ne. Naprotiv, organizovana su povremena krštenja da bi se ljudi, Srbi, brzo i relativno lako okupili na jednom mestu, a umesto verskog prelaza usledila bi klanica. Prvi ustaški logor Danica u Koprivnici osnovan je 15. aprila 1941. godine, a nekoliko dana kasnije dovedeni su i prvi logoraši: Jevreji, Srbi i Hrvati. Pravoslavna crkva je praktično stavljena van zakona, a to je „legalizovano“ formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine. U proleće 1941. godine osnovan je logor smrti Jadovno, gde su masovno ubijani Srbi i Jevreji. Masakri srpskog civilnog stanovništva bili su česti, a početkom jula 1941. godine poklane su žene, deca i starci sela Suvaja. Sve ovo, i još mnogo toga, dešavalo se prije formiranja ustaškog logora u Jasenovcu, u kojem je, prema podacima JUSP-a Jasenovac, za 1337 dana ubijeno više od 83 hiljade ljudi, među njima više od 47 hiljada Srba.
Dakle, pitanje za Vladu, kada je u pitanju genocid koji su počinile ustaše nad Srbima, nije šta nije jasno, već zašto nije jasno.
Izvor: Portal Novosti
