U svom autorskom tekstu Goran Komar govori o testamentu Đurđa Crnojevića, gospodara Zete. Testament, čiji je original na ćirilici izgubljen, sačuvan je samo u prevodu na latinski jezik, ali sadrži bitnu naznaku važnu nama danas: Stjepan Paskavli, sin Nikole, u mletačkom Senatu posvjedočio je autentičnost oporuke iz 1499. godine koju je on preveo sa „jezika i pisma slovenskoga“. Mletačka republika, gdje je testament zaveden, kao i Dubrovačka republika smatrali su Zećane Srbima koji govore srpskim jezikom. Stoga, zaključuje Komar, današnjoj Crnoj Gori nedostaje pristojnostm jer „samo putem pristojnosti (upristojenje Crne Gore treba da bude jedini politički program njenih političkih stranaka) može se u Crnoj Gori doći do ravni saznanja, nauke, civilizovanosti“.
Đurđe je 22. oktobra 1499. godine svojeručno, ćirilicom, ispisao svoju oporuku. Kao svjedoci pomenuti su Tripun Buća iz Kotora, Frano Mednić, Lajko Stanisalić. Stjepan Paskavli, sin Nikole, u mletačkom Senatu posvjedočio je autentičnost oporuke iz 1499. godine koju je on preveo sa „jezika i pisma slovenskoga“.
Kao što je poznato, Đurđe je za univerzalnog nasljednika odredio svoju ženu Elizabetu Erico. Ona je 20. aprila 1514. ovaj dokument predala Senatu sa molbom da se proglasi kao pravno valjana. Procedura je bila poznata i samo je tim putem dokument mogao postati važećim i obavezujućim. Notar Đakomo Grasolari pružio je službenu redakciju teksta, a postupak je dovršen početkom januara 1517. godine.
Pitanje je šta se nakon službenog prevoda u Veneciji dogodilo sa ćiriličnim originalom? To se nažalost ne zna i taj dokument nikada nije pronađen. Za Mlečane on je nakon prevoda bio potpuno pravno nevažan. Mogao je biti odložen u Arhiv Senata ili vraćen ženi. Vidjeli smo da je Kotoranin Paskvali svjedočio postojanje tog ćiriličnog dokumenta.
Međutim, ovdje najprije želim skrenuti pažnju današnjim naraštajima Crnogoraca na naziv jezika koji je na tri mjesta upotrebila mletačka administracija za taj „slovenski“ original koji je Paskvali imao u rukama. Čak, dakle, na tri mjesta Senat kaže da je original pisan svojeručno „na srpskom jeziku“, pa ga treba prevesti na latinski jezik. Za potrebe ovoga članka na uvaženom Portalu, ovdje donosimo fotografije tog djela teksta uvodnih kluzula mletačkog dokumenta.
Ovom Đurđevom oporukom bavili su se istraživači poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1852: Arkiv za povjestnicu jugoslovensku) i Jovan Tomić (1909: Prilozi za istoriju Crnojevića…). Najkrupniji doprinos pružio je veoma zaslužni istraživač koji je neprocjenjivo doprinio kulturnoj istoriji Boke kotorske, pokojni Miloš Milošević iz Kotora, svojim kritičkim izdanjem Đurđeve oporuke.
Jakov Grasolari, notar koji je preveo dokument, bio je župnik crkve Sv. Apolinarija kao i notar i kancelar. Kasnije i kanonik i vikar crkve Sv. Marka. Potekao je iz stare familije. Završio je teologiju i pravo u Padovi. Žena Đurđeva potekla je iz jako ugledne familije plemića i diplomate Antonija Erica. On je 1478. godine došao u uzani krug kandidata za mletačkog dužda.Nedavno je crnogorskoj javnosti skrenuta pažnja na pojedinosti iz Psaltira Crnojevića u kojem se jasno naznačuje proslavljanje Sv. Save prvog srpskog arhijereja. Ovo je prilika da pokažemo kako je najznačajnija pomorska država na Mediteranu gledala na jezik oporuke Đurđa Crnojevića. To je sasvim nepogrešivo. I iz razloga što nova crnogorska istoriografija Srbe, a time svakako još i prije njihov jezik, postavlja na margine društvenih i političkih zbivanja i procesa na Balkanu.
Iz koje to onda vremenske dubine mletački Senat crpi podatak-saznanje o srpskom jeziku Đurđa Crnojevića? Da li je to, dakle, pogreška Senata? Njegova proizvoljnost? Ovaj brak je nosio ozbiljne političke implikacije. To je poznato. Đurđe je bio veoma potreban Republici. Sa tačnim uvidima u stanje njegove zemlje Senat je i prišao davanju odobrenja za takav brak.
I Mletačka republika, kao i Dubrovačka republika, koja je, pokazali smo to nedavno u jednom ranijem članku na uvaženom Portalu, žitelje Zete smatrala Srbima i Zetu srpskom zemljom na kraju 14. vijeka, posjedovala je ozbiljne dubinske uvide u političke prilike i etnički sastav balkanskih zemalja. Sve što ne bi odgovaralo činjeničnom stanju i osjećaju glavnih aktera političkog života tih zemalja, predstavljalo bi uvredu. Takvo ogriješenje o činjenice i lični osjećaj pojedinca kakav je Đurđe Crnojević i njegovi nasljednici, bilo bi jednostavno nedopustivo i predstavljalo grubo državno kršenje davno uspostavljenih kodeksa. Bilo bi, riječju, neprostojno?
Crnoj Gori danas najviše nedostaje pristojnost. A samo putem pristojnosti (upristojenje Crne Gore treba da bude jedini politički program njenih političkih stranaka) može se u Crnoj Gori doći do ravni saznanja, nauke, civilizovanosti.
Svjetske pustahije koje hode od vrata do vrata po tuđim kućama mogu prihvatati veoma različite Crne Gore. Njima može biti dobra i najgora Crna Gora. Ali, nikako ne može Crnoj Gori. Njoj treba, kao hljeb nasušni, samo najbolja. Njoj treba isključivo kontinuitet. Pismo-zapisano, jezik-govoren.
Izvor: IN4S
