Časno sveštenstvo, braćo i sestre, gospodo hrišćanska, drage kolege iz Udruženja književnika Crne Gore,
zahvalan sam na ukazanoj časti i povjerenju da večeras besjedim o Svetom Savi, arhiepiskopu i prosvjetitelju srpskom, i to baš na ovom mjestu sa kojeg je iznikla svetorodna loza Nemanjića.
Iz te loze iznikao je i pastirski štap kojim je Sveti Sava sa Atonskog visa opisao jednu prostornu i svevremenu kružnicu, smještajući u nju za svoj narod jedan božanski vrt.
Granice i prirodu svetosavskog vrta opisivali su monasi i pjesnici, narodni mudraci i ratnici, istoričari i naučnici, pokazujući da to nikada nije bio nekakav hermetični ili etnocentrični prostor, već jedno parče zemaljskoga šara koje se otvaralo u svim zdravim pravcima hrišćanske i evropske kulture, čovjekoljublja i dobrotoljublja, ali ne odbacujući ni one plemenite slojeve paganskog iskustva, o čemu svjedoči bogata riznica legendi i narodnih priča o Svetom Savi.
Većina narodnih priča o Svetom Savi oblikovana je u skladu sa opštim odlikama usmenog stvaralaštva, te bi se moglo pomišljati da je riječ o nekakvoj folklornoj ili mitskoj reinterpretaciji naših prvih susreta sa hrišćanstvom. Pa ipak, pažljivijim tumačenjem u tim pričama prepoznajemo autentično razumijevanje ličnosti i djelatnosti Svetoga Save.
Jedna priča kazuje kako je Sveti Sava zastao na nekom mjestu između Prijepolja i Pljevalja da se odmori, te se laktom naslonio na neku stijenu, a na tom mjestu ostalo je udubljenje, otisak lakta, te se i mjesto prozvalo Savin lakat. Druga jedna priča kazuje kako postoji u Hercegovini mjesto koje se zove Savine česme, a tek su na prostoru današnje Crne Gore brojni toponimi koji svjedoče o živom prisustvu Svetog Save u svijesti naših predaka: Savina, Savina voda, Savin izvor, Savin kuk itd.
Svi ti toponimi posjeduju jednu ili više verzija, priča i predanja o porijeklu naziva, ali svi one, pored svojih više ili manje uspjelih književnih dometa, izražavaju duboko razumijevanje religioznosti, kao i kulturne i narodne osviješćenosti. Imenovanje je čin stvaranja par excellence. Kao što je praotac Adam nadijevao imena zemaljskim stvorenjima, i tako ih učinio autentičnim, stvarnim, ličnosnim, logosnim bićima, tako su i naši preci svoje najvažnije lokalitete krstili imenom Svetog Save, kako bi i bez slova, pergamenta ili papira obilježili granice svetosavskog vrta, kako bi ispisali svoju povijest na vodi, zemlji i kamenu. Nijesu ti toponimi samo iskaz ili suma znanje o granicama, o međama srpskog srednjovjekovnog carstva, nego i iskaz zahvalnosti Tvorcu i bogoizabranom Ocu Savi. Tako i spomenuta hercegovačka priča o Tri česme Svetog Save nije ništa drugo nego parafraza starozavjetne priče o tome kako je Mojsije svojim štapom otvarao izvore vode u stijeni. Narod je u liku Svetog Save prepoznao Mojsija. Uostalom, kako je Mojsije jevrejskom narodu sa gore Sinaj donio zakone, tako je i Sveti Sava sa gore Atonske donio Srbima Nomokanon ili Zakonopravilo. I nije ovdje riječ o nekim izmaštanim, literarnim analogijama, nego o činjenicama potvrđenim i u hagiografijama i istoriografijama.
Ako je zahvaljujući Svetoj braći, Ćirilu i Metodiju, srpski narod u Hristu rođen, onda je sa Svetim Savom postao kršten, upisan u knjigu krštenih naroda, što je potvrđeno i sticanjem autokefalije za koju se Sveti Otac Sava izborio. I nije to zona arhetipskog, nego biblijskog i hrišćanskog iskustva; to je potvrda da su Srbi izabrani, zavjetni narod.
U trećem činu svog hrišćanskog djetinjstva, sa Lazarevom žrtvom, Srbi su vjenčani sa Hristom, čime je potvrđena dostojnost i spremnost da se do svršetka vremena ide hrišćanskim putem. Lazarevsko opredjeljenje ogradilo je naš svetosavski vrt nebeskim omotačem, Božijom ogradom bez koje ne bismo imali moći da izdržimo istorijske nedaće, iskušenja i stradanja. Težak je svetosavski put, ali, kako je i blaženopočivši mitropolit Amfilohije isticao i ponavljao svetootačku misao: „Mjera patnje je mjera znanja“.
Jedan od najboljih i najsažetijih opisa svetosavskog puta ponudi je Milan Kašanin, zapisujući: „Nismo, mi, tražeći izlaz na svetsku scenu, uzalud išli od Studenice do Hilandara i od Hilandara do Sentandreje, ni putem sejali samo kosti; sejali smo i misli“. Sijali smo misli, a žetva nigdje nije bila tako bogata kao u djelima srpskih pjesnika, (bar tako sam misli kada sam prethodnih godina besjedio o književnom djelu Svetog Save i njegovom uticaju na srpsko pjesništvo, od srednjovjekovlja do modernih vremena, a onda sam rukovođen i nekim drugim svojim interesovanjima ostao zadivljen prisustvom samih svetosavskih epifanija u djelima naših najboljih naučnika, Mihajla Pupina, Jovana Cvijića, Milutina Milankovića i Nikole Tesle. Rado bih govorio i o tome, no ovo sabiranje obavezuje da još ostanem u kontekstu pjesništva).
Jedino je Presveta Bogorodica prisutnija od Svetog Save u djelima srpskih pjesnika. Doduše, Presvetu Bogorodicu i Svetog Savu nikada pjesnici naši nijesu razdvajali. Taj odnos mogao bi se pratiti još od srednjovjekovlja kada je Dimitrije Kantakuzin sačinio nenadmašnu molitvenu kompoziciju posvećenu, ili upućenu kao molitveni vapaj Bogorodici, pa sve do vremena kada dva srpska moderna pjesnika, Vasko Popa i Miodrag Pavlović, odlaze, a to biva s jeseni 1958. godine, na Svetu Goru. Kako je zapisao Radovan Popović:
„Početkom aprila 1958. umire Isidora Sekulić, u 82. godini. Vaska Popu spisateljica je odredila da zajedno sa Elijem Fincijem i Živoradom Stojkovićem bude izvršilac njene poslednje volje. […] U drugoj polovini septembra zajedno sa prijateljima Miodragom Pavlovićem i Živoradom Stojkovićem, Vasko Popa kreće u Grčku, na poklonjenje u Svetu Goru. […] U manastiru Hilandar, odmah po dolasku, u kapelici Savinog pirga njih trojica priređuju polugodišnji pomen Isidori Sekulić. […] Inspirisan ovim hodočašćem u Hilandaru, Popa će napisati pesmu o Bogorodici Trojeručici.“
„Prispeo sam s puta / prašnjav i gladan / i željan drugačijeg sveta“ – kaže pjesnik, opisujući duhovnu glad i prljavštinu posleratnih godina, dok pjesma u cjelosti, kao refleks davne Kantakuzinove molitve, zaziva Bogorodicu da nam bude u milosti i nježnosti. Poznato je da je iz tog hodočašća nastalo i Popino pjesničko hodočašće Uspravna zemlja, a tada je Pavlović naumio da sačini svoju antologiju srpskog pjesništva, koja će otpočeti stihovima Svetog Save. Međutim, Pavlović je i u svom putopisu Otvaraju se hilandarske dveri ostavio jedan važan zapis:
„Sa Svetom Gorom je bilo kao i sa rajem. Većinom smo zamišljali da je ona nekada postojala i da je u današnjem svetu više nema, inače, zar ne bismo dva-tri puta godišnje odlazili tamo na izvorište svetosti, u prostor pravog, posvećenog primirja. No vraćala se među mlade ljude posle Drugog svetskog rata ideja da Sveta Gora još uvek postoji i da bi se mogla potražiti, posetiti, obići.“
Ove riječi odnose se na period neposredno nakon Drugog svjetskog rata; dakle, na vrijeme kada otpočinje i još traje najveća antisvetosavska kampanja kakvu pamtimo u svom postojanju. Ove Pavlovićeve riječi nas opominju da smo jednom umalo zaboravili ko smo i odakle smo i zahvaljujući kome smo smo Boga vidjeli i postali zavjetni ljudi.
***
Sjutra praznujemo Savindan, što nije jedan dan u crkvenom kalendaru već okno vječnosti.
Kroz Savindan vidimo cjelinu našeg kulturnog, duhovnog i nacionalnog iskustva, ali u susretu sa Savindanom trebalo bi da se zapitamo da li je naš naraštaj izgubio vezu sa sopstvenom duhovnom i narodnom Cjelinom; ili je ta veza postala profana, svedena na nivo puke zabave i simboličnog praznovanja?
Pamtim jednu rečenicu iz Istorije stare srpske književnosti Dimitrija Bogdanovića kojom se pojašnjava da je svetac dokaz da se hrišćanski može živjeti i umrijeti. I to je jedna misao o hrišćanskom poimanju životne i duhovne cjeline i cjelovitosti bića. Podvig je u istrajnosti, biti u vjeri, biti u hrišćanskoj vrlini, od prvog do posljednjeg dana, dajući sebe Bogu bez ostatka. Savina hrišćanska istrajnost jeste poziv na našu kolektivnu, narodnu i nacionalnu postojanost. Zato Savindan nije samo jedno slovo u kalendaru, već snaga koja nas nedostojne slave Gospodnje održava u životu i duhovnom zdravlju.
Zato što je bio Svetac, što je dokazao da se može hrišćanski živjeti i umrijeti, Sveti Sava je mogao dosegnuti tolike zasluge da u njemu danas slavimo i državnika, i princa, i zakonodavca, i diplomatu, i hodočasnika, i pisca, i učitelja, pri čemu ovo nije niz titula, zvanja, zasluga i znanja nekakvog prosječnog renomea, nego je riječ o uzornim, neponovljivim dostignućima najveće Ličnosti u istoriji Srba.
Neka nas sjutrašnji praznik okupi onako kako to poručuje Sveti Sava u Hilandarskom tipiku:
„Neka odstupi od [nas] zavist, da odstupi svaka sujetna ljubav i dar nerazuman, a neka se skupe: pravedan sud, tačna pažnja i mjerilo pravde i tačnost istine, i kao da nadzire svojim svevidećim okom samo Onaj koji ispituje srca“.
Amin.
Mr Milorad Durutović
Lavra Svetog Simeona Mirotočivog, na Nemanjinom gradu u Podgorici
Uoči Savindana, lj. G. 2023.
