Piše: Asad Abu Halil
Prevod: Žurnal
Građanski rat u Siriji bio je projekat Zapada i zalivskih monarhija, baš kao što je to bio slučaj s ratom u Avganistanu protiv Sovjetskog Saveza.
I tada su zapadne vlade i autokratski režimi iz Persijskog zaliva udružili snage da obore prosovjetsku vlast u Kabulu. Ta vlast imala je svoje uporište u domaćem kontekstu još od 1979. godine, kada je SSSR izvršio invaziju. Komunistički pokret u Avganistanu bio je podržan od strane studenata i intelektualaca, i nije bio nametnut narodu — kako to često prikazuju zapadni narativi.
Istina je da su konzervativni vjerski krugovi u Avganistanu bili oštro protiv sekularnog i feminističkog programa komunista, zalažući se za održavanje društva u kulturnoj tami srednjeg vijeka. Zapad je, međutim, bio spreman da podrži bilo koju vlast, ma koliko bila nedemokratska i represivna, samo da bi osujetio širenje socijalizma i komunizma.
Isto tako, zapadni liberali su 2011. godine pružili podršku sirijskim pobunjenicima, što se u potpunosti poklapalo sa izraelskom željom da se smijeni režim u Damasku, koji je odstupio od zvanične proameričke arapske linije.
Mediji na arapskom, koje finansira Soroš (a takvih ima dosta), romantizovali su pobunjenike i predstavljali militante naklonjene džihadu — bukvalno sljedbenike Bin Ladena — kao sekularne demokrate, a u nekim slučajevima čak i kao feministe. Zapadne vlade, kao i u slučaju Avganistana, zatvarale su oči pred odlascima militantnih muslimana iz zapadnih zemalja u rat u Siriji.
Danas, kada je jedan od vođa Al-Kaide na vlasti u Siriji, u toku je borba za budući put zemlje, u kojoj se Turska suprotstavlja Sjedinjenim Državama i Izraelu, dok su sirijske manjine sve više izložene opasnosti od džihadista koji upravljaju Damaskom — uz prećutnu podršku Zapada.
[Kao novi razvoj događaja, ISIS se takođe uključio u sirijski sukob, preuzimajući odgovornost za bombaški napad na sirijske vojnike, što je njihov prvi napad na novi režim.]
Porijeklo u Libanu
Sjedinjene Države i Izrael vidjeli su veliku priliku u Libanu 2005. godine, kada su se nadali da bi ubistvo libanskog biznismena i političara Rafika Haririja u Bejrutu moglo da izazove temeljitu političku transformaciju zemlje, koja bi dovela do slabljenja i, eventualno, nestanka Hezbolaha.
Administracija Džordža Buša Mlađeg uložila je velike resurse u propagandnu kampanju kakva se do tada nije viđala u Libanu, nastojeći da Haririja predstavi kao nacionalnog heroja i simbol novog Libana.
Američki Stejt department tada je označio te sektarske demonstracije, usmjerene protiv sirijskog režima, kao „Kedrovu revoluciju“. U to vrijeme, Sirija je imala trupe u Libanu u skladu sa Taifskim sporazumom koji je okončao libanski građanski rat 1989. godine. Sirijske snage su se povukle 2005.
Godine 2011, Amerika se, ipak, nadala sasvim drugačijoj političkoj promjeni.
U to vrijeme, Sjedinjene Države bile su zatečene širenjem narodnih ustanaka u pojedinim arapskim zemljama, od kojih su neke bile od ključnog strateškog značaja za SAD i Izrael — poput Egipta, Bahreina i Tunisa.
SAD je strahovao da bi njihovi odani arapski saveznici mogli pasti pod naletom demokratizacije. Američka spoljna politika na Bliskom istoku od Drugog svjetskog rata temeljila se na odlučnom protivljenju demokratiji; Zapad je preferirao uspostavljanje diktatorskih režima ukoliko bi ti vladari bili u skladu s interesima Zapada i Izraela.
U Egiptu su Sjedinjene Države brzo reagovale pokušavajući da obuzdaju nekontrolisani ustanak koji je prijetio da dovede u pitanje mirovni sporazum između Egipta i Izraela. Desničarski general Abdel Fatah el-Sisi došao je na vlast 2014. godine, zbacivši demokratski izabranog predsjednika Muhameda Morsija, i diktatorska vlast je ponovo uspostavljena nakon kratkog demokratskog intermeca.
Barak Obama često se neosnovano predstavlja kao podržavalac svrgavanja Hosnija Mubaraka 2011. godine, čovjeka koji je Egiptom vladao tri decenije, iako je službena dokumentacija pokazala da je Obamina administracija osudila mirne demonstrante koji su zahtijevali demokratiju. Hilari Klinton, tadašnja državna sekretarka SAD, čak je predložila da Omara Sulejmana, ozloglašenog šefa tajne policije, imenuju kao mogućeg novog vođu Egipta nakon Mubaraka.
Sjedinjene Američke Države iskoristile su novonastale prilike da podstaknu promjene u zemljama Bliskog istoka koje nijesu bile pod njihovim uticajem. NATO je intervenisao u Libiji, a ta zemlja i danas nosi ožiljke građanskog rata — rana koja još krvari, bez naznaka ozdravljenja.
U Siriji su SAD i zalivske monarhije požurile da organizuju obaranje režima. Nijesu računale na to da će Rusija, Iran i Hezbolah odlučno stati u odbranu posrnule vlasti.
Dinastija Asad
Režim Bašara el-Asada počivao je na sektarijanskom savezu. Baas partija, u teoriji jedna od prvih sekularnih arapskih političkih organizacija, nastala je s idejom da ujedinjuje narod na temeljima zajedničke kulture, istorije i arapskog jedinstva.
Međutim, državni udar 1970. godine doveo je do suštinske promjene — umjesto sekularne vizije, na sceni se pojavio sektarijanski sistem vlasti. Hafez el-Asad oslonio se na svoju alavitsku zajednicu, a pripadnici drugih vjera dobijali su uglavnom formalne ili ukrasne funkcije. Sve ključne pozicije u sistemu bezbjednosti i obavještajnih službi povjerene su bliskim alavitima, često članovima porodice.
Kada je 2000. godine Bašar preuzeo vlast, pokušao je da proširi bazu podrške — imenovao je više hrišćana i sunita na značajne funkcije, uključujući i sektor bezbjednosti i vojsku. Ali to nije promijenilo suštinski sektarski karakter režima, bar ne u očima naroda. Takođe, nije ni uzdrmalo zatvoreni i autoritarni poredak u kome su Bašar, njegov brat Maher i zet Asaf Šaukat (stradao u bombaškom napadu 2002. godine) držali svu moć u svojim rukama.
Pobuna u Siriji 2011. godine oslobodila je talas sektarskog nasilja i mržnje kakav dugo nije viđen u tom regionu. Riječ je o pristalicama Osame bin Ladena — koji danas faktički vladaju Sirijom — i pripadnicima ISIS-a, koji su vjerovali da su sve vjerske manjine — hrišćani, šiiti, ismailije, druzi, Jevreji i drugi — neprijatelji koje treba pokoriti ili čak istrebiti.
Masovna ubistva Alevita u Siriji: HTŠ savezničke snage izvode napade i egzekucije
Sirijski pobunjenici su godinama tokom rata skandirali parole mržnje protiv ovih grupa. Ovaj aspekt sirijske pobune ostao je skoro potpuno prećutan na Zapadu. Zapadne vlade i mediji bili su izrazito motivisani da povećaju pritisak na režim, a Ben Rods, zamjenik savjetnika za nacionalnu bezbjednost u administraciji Baraka Obame, priznao je da je podsticao Bijelu kuću da se približi i sarađuje s Al-Kaidom u Siriji.
Ključni razlog zbog kojeg je sirijski baasistički režim označen kao neprijatelj Zapada bila je njegova podrška palestinskim i libanskim pokretima koji su se borili protiv Izraela. Sirija pod Bašarom el-Asadom ostala je jedina arapska država koja je i dalje pružala otvorenu podršku takozvanim „arapskim grupama otpora“.
Potencijal za obnovu građanskog rata u Siriji sve je veći.
Upečatljivo je i to što američka vlada — koja inače insistira na monopolu sile od strane centralne vlasti u zemljama gdje oružane grupe prijete interesima Izraela (kao u Libanu, Iraku i Jemenu) — ćuti kada je riječ o mnoštvu paravojnih formacija koje djeluju u Siriji.
To možda i nije iznenađujuće, s obzirom na to da Sjedinjene Države imaju vlastite paravojne grupe u Siriji — i to od samog početka rata 2011. godine — a te formacije nijesu isključivo kurdske.
U današnjoj Siriji djeluje najmanje 150 naoružanih grupa, a vladajuća Hajat Tahrir al-Šam (koja je nekada bila zvanična podružnica Al-Kaide u Siriji) ne kontroliše cijelu teritoriju zemlje.
Izraelske vazdušne kampanje imaju za cilj da pokažu slabosti tzv. centralne vlasti. Zapadne sile su više nego spremne da legitimišu novog džihadističkog vođu, Ahmeda el-Šaraa, pod uslovom da on ne predstavlja opasnost po Izrael. On takođe mora pristupiti „Avramovim sporazumima“, na što je već iskazao spremnost radi normalizacije odnosa sa Izraelom.
Brojne sirijske oružane grupe bile su spremne na jedinstvo dok je zajednički cilj bio rušenje Asada. Danas, međutim, među njima raste borba za vlast, slična onoj koja je pogađala oružane formacije u Avganistanu između 1992. i pojave Talibana 1996. godine.
Zapadne i zalivske zemlje takmiče se s Turskom za uticaj nad novim sirijskim režimom. Novi vladari teže širenju savezništva, ali ostaju vjerni vladi u Ankari, koja je odigrala ključnu ulogu u njihovoj pobjedi.
Turska je takođe igrala ključnu ulogu u do sada nezvanično objelodanjenom tajnom planu ili dogovoru koji je omogućio da Rusija toleriše pad Bašara el-Asada. U jednom intervjuu, turski ministar spoljnih poslova — koji je ranije bio na čelu obavještajne službe — priznao je ulogu Turske u odvraćanju Rusije od direktne intervencije. (Članak na koji se ovo poziva potiče sa zvaničnog američkog propagandnog portala na arapskom, koji je u međuvremenu uklonjen.)
Džejson Dic: Sirijska islamistička vlast sprovodi pogrom nad Alavitima
Podijeljeni Druzi
Među Druzima u Siriji danas postoji duboka podijeljenost. S jedne strane, tu je struja koja se oslanja na proizraelsko drusko rukovodstvo, koje predstavlja Mufaka Tarif — čovjek blisko povezan s izraelskom vojnom i obavještajnom strukturom — s ciljem da Izrael dobije uporište unutar Sirije.
S druge strane, nalaze se oni koji su pod uticajem libanskog druskog lidera Valida Džumblata, koji već duže vrijeme upozorava na pogubnost svakog savezništva s Izraelom, upozoravajući na opasne planove koje ta država kuje protiv Sirije. Džumblat podsjeća druze na nužnost ostanka u savezu s arapskom većinom koja Izrael smatra neprijateljem.
Sirijski Druzi imaju dugu tradiciju savezništva s arapskim nacionalističkim snagama, još od velike arapske pobune između 1925. i 1927. godine protiv francuske okupacije. Francuzi su tada, po zlu upamćeni, pokušavali da razbiju Siriju na male sektarske i etničke državice. Ali upravo je arapski identitet osujetio kolonijalne planove Francuske.
Alaviti u defanzivi
Alaviti danas vode borbu za sopstveni opstanak protiv svih sunitskih džihadističkih formacija koje ih smatraju nevjernicima dostojnim pokoravanja ili istrebljenja. Cijeli narod kolektivno je okrivljen za vlast Bašara el-Asada.
Oni nemaju regionalnu podršku spolja. Iran je tradicionalno gledao na alavite kao na zastranjene šiite koji treba da se vrate „pravoj“ šiitskoj vjeri dvanaeste imama.
Nije Iran bio taj koji je legitimisao šiitski identitet sirijskih i libanskih alavita, već libanski šiitski vjerski vođa Musa el-Sadr 1973. godine. El-Sadr, bliski saveznik Hafeza el-Asada, nestao je (i po svemu sudeći bio ubijen) tokom posjete Libiji 1978. godine, za šta je odgovornost pripisana Moameru el-Gadafiju.
Manjine u Siriji trenutno ne djeluju udruženo niti planiraju formiranje zajedničkog fronta protiv nove vlasti, prije svega iz straha od osvete sunitskih boraca.
Svjetska javnost okrenula je leđa sirijskoj priči čim je Bašar napustio zemlju. Ali masakri po sektarskoj liniji ponovo će vratiti Siriju u svjetske vijesti. Kao dio sve otvorenijeg projekta „Velikog Izraela“, Tel Aviv neće odmarati dok sve susjedne zemlje ne budu uvučene u dugogodišnje građanske ratove.
Asad Abu Halil je libansko-američki profesor političkih nauka na Državnom univerzitetu Kalifornije u Stanislausu. Autor je Istorijskog rječnika Libana (1998), Bin Laden, islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), kao i Bitke za Saudijsku Arabiju (2004). Vodio je popularni blog The Angry Arab, a na Tviteru je aktivan pod imenom @asadabukhalil
Izvor: Consortium News
