Da nije bilo autokefalnosti Crkve sa sjedištem u Peći, ne bi eparhija Zetska (kasnije Cetinjska) nikad bila uzdignuta u rang mitropolije. To njeno uzdignuće desilo se istovremeno sa proglašenjem patrijaršije u Peći 1346.
Da patrijarh u Peći nije bio autokefalan, ne bi mletački činovnik i putopisac M. Bolica početkom 17. vijeka zapisao da su „cetinjski mitropoliti pod vlašću pećkog patrijarha“. U 17. vijeku, rimokatolički misionar Leonardis piše kako „narod i Crkva na Cetinju slave Svetoga Uroša- kralja Srpskog“.
„Kroz zla vremena, koja su prolećela iznad srpskog naroda, uništivši mu i trag državnog života, ova zadužbina Ivana Crnojevića, posljednjeg nezavisnog srpskog vladaoca, tako obilato obdarena, bila je u stanju da sačuva u neprekidnosti državnu misao, koju je u onoj olujini, taj mudri srpski vladaoc sklonio pod Orlov krš; i sem toga, da sačuva do naših dana jedinu episkopsku stolicu, od onih, što je Sveti Sava podigao u srpskoj državi…“ (Kralj Nikola o Cetinjskom manastiru, „Glas Crnogorca“ 1895.)
Na grobnoj ploči Vladike Vasilija Petrovića u Sankt-Peterburgu, u čuvenoj lavri Aleksandra Nevskog, napisano je 1766. da je on mitropolit Skenderije, Crne Gore i Primorja i patrijaršijstva serbskog egzarh. Dakle, to je ono što je u misli Crne Gore ostalo zauvek zapečaćeno, to nasledstvo kosovske tradicije, koju su svi mitropoliti pominjali u prilikama koje su bile različite. (prof dr Milo Lompar)
Izvor: Ne damo svetinje/IG
