Nije li pesnik pretvorio ovu planinu u arhitektonsko i vajarsko delo
Ljubu Bećkoviću
Piše: Jovan Delić
Završni dio Sabranih pesama Vaska Pope nosi naslov Kalem. On takođe ima svoj amblem – uradio ga je Javor Rašajski – drugačiji od pjesničkih zbirki, čime se i likovno ističe njegova specifičnost, uslovno rečeno – njegova poetička usmjerenost. Pet, od ukupno šest, cjelina Kalema nosi naslov „Zapisi“, čime se izdvajaju od naslova pjesničkih zbirki, a predlogom o (Zapisi o…) ukazuju na svoju referencijalnu prirodu i usmjerenost. Ovakvu ujednačenost i uniformnost Popa nije dopuštao pri imenovanju svojih zbirki i ciklusa: „Zapisi o pesništvu“, „Zapisi o pesnicima“, „Zapisi o pesničkim zbornicima“, „Zapisi o slikama i slikarima“ i „Zapisi o vajarima i neimarima“. Jedino je peta cjelina naslovom izdvojena: „Mali grbovnik slikara“.
Zanimljivo je da je Popa „najštedljiviji“ u „Zapisima o pesnicima“ i u „Zapisima o pesničkim zbornicima“. Po tri su zapisa i u jednoj i u drugoj cjelini: o pjesnicima Momčilu Nastasijeviću, Lazi Kostiću i Steriji, i o pjesničkim zbornicima Od zlata jabuka, Urnebesnik i Ponoćno sunce. U svim ostalim djelovima Kalema nalazimo samo još jednog pjesnika – Njegoša – i to pod naslovom koji je ime planine na kojoj pjesnik počiva – „Lovćen“. To je završni „zapis“ Kalema, što će reći – završna, peta pjesma u cjelini „Zapisi o vajarima i neimarima“.
Njegoš je, dakle, četvrti pjesnik o kome Popa piše u Kalemu i jedini o kome je taj „zapis“ – pjesma. Istina, u naslovu nije pjesnikovo ime, već ime planine čiji vrh je pjesnik izabrao za svoje vječno prebivalište – Lovćen. Ime planine se, kao ni pjesnikovo ime, ne pominje ni u jednom od petnaest stihova ove pjesme. Pjesnikovo ime zamijenjeno je riječju Gospodar, u vokativu, onako kako su mu se, za njegovoga života, obraćali Crnogorci, a sad mu se, evo, obraća i pjesnik Vasko Popa. Vokativ Gospodaru javlja se dva puta u pjesmi – u prvom i zavrnšnom stihu – i pisan je velikim početnim slovom. Imenica gospodar drži pjesmu u zagrljaju i kao da nam sugeriše da je riječ o Gospodaru među i nad pjesnicima, za cio Lovćen uzdignutom iznad ostalih pjesnika i ljudi.
Naslov pjesme je, ipak, „Lovćen“, a ne ni Njegoš, ni Gospodar, što jeste samo jedna od nekoliko zagonetki ove pjesme. „Lovćen“ je završna pjesma Kalema, što će reći i završna pjesma u „Zapisima o vajarima i neimarima“. To je, svakako, povlašćena pozicija, koja nas navodi na pomisao da je riječ o dvostrukoj poenti: i „Zapisa o vajarima i neimarima“, i Kalema u cjelini.
Možda baš zato pjesma nosi naslov „Lovćen“. Nije li Njegoš, izborom vrha Lovćena za svoje grobno mjesto, pretvorio ovu planinu, sa testamentarnom crkvom na vrhu, u arhitektonsko i vajarsko djelo? Nije li time pjesnik i Gospodar postao i vajar i neimar, a Lovćen, sa kapelom na vrhu, njegovo genijalno neimarsko i vajarsko djelo, oko čije ljepote su se udružili i brinuli Bog i pjesnik? To bi se iz konteksta ovih petodjelnih „Zapisa o vajarima i neimarima“, i iz njihovoga naslova, moglo naslutiti. Nije li Njegoš premodelovao Lovćen, promijenivši mu izgled, prirodu i svrhu: to nije više samo planina, već svetilište koje se završava kapelom i pjesnikovim grobom u njoj; planina koja je i grob i crkva, i u njima pjesnik i Gospodar; planina oko čije su se nove svrhe i nove ljepote, novoga smisla i značenja, udružili Bog i čovjek, pjesnik.
Planina-grob i pjesnik-Gospodar srasli su i postali jedno. Cio Lovćen je, po Gospodarevoj zamisli, postao arhitektonska cjelina – oličenje jedinstva Boga i čovjeka; Boga-pjesnika i čovjeka-pjesnika. Nije li, onda, Lovćen i najkonkretniji izraz i metafora Njegoševe poetike, odnosno ideje o Bogu pjesniku i o pjesniku kao bogonadahnutom biću?
Da li je nešto slično Popa mogao naći u literaturi?
Mogao je slično, ali ovako nije. Naime, Isidora Sekulić, u kratkom zapisu „Čika Ljuba Nenadović“, piše kako ima viziju da on – Ljuba Nenadović – „sa Vladikom grli i voli onu divnu zemlju koja i nije zemlja nego vajarsko delo Gospoda Boga“. (Sabrana dela Isidore Sekulić, V, Beograd, 1977, str. 98.)
Crna Gora je, dakle, u viziji Isidore Sekulić, „vajarsko delo Gospoda Boga“, koje grle i Vladika Rade i njegov biograf i pratilac po Italiji – Ljuba Nenadović. Popa je, sve su prilike, pažljivo čitao Isidoru.
U Popinoj viziji, Lovćen je to vajarsko i neimarsko djelo, a vajar i neimar je sam Njegoš, koji je premodelovao tu izuzetnu planinu nad morem, promijenivši joj svrhu i smisao, i krunisavši je svojim grobom i grobnom kapelom.
Ova naša zapitanost, sa nizom upitno intoniranih rečenica, usklađena je sa prirodom Popine pjesme. Pjesma je sačinjena od četiri strofe: jednog – prvog – terceta i tri katrena, što će reći – od ukupno petnaest stihova. Prve tri strofe – tercet i dva katrena – upitno su intonirane i sintaksički uređene kao tri pitanja. Završni katren je zamolba kojom se pjesma poentira, dobijajući prirodu molitve.
Prvi Popin tercet zvučno je najekspresivniji, a naročito njegov prvi stih. Pjesma počinje onomatopejom groma i grmljavine. Strofa je ritmička, misaono-sintaksička cjelina, upitno intonirana i kao pitanje ustrojena. To pitanje je i direktno obraćanje lirskom junaku – Gospodaru – u vokativu, i to obraćanje i taj vokativ, važe za cijelu pjesmu i kroz nju odjekuju. Upitna intonacija, i pitanje kao stilski postupak, prožimaju prvu, drugu i treću strofu. Pitanje je motivisano interesovanjem za nekoga izrazito superiornog, nadmoćnog a bliskog istovremeno, ko se preselio u onostrane prostore i našao utočište na vrhu planine, koja iz mora niče, a nebo dotiče. Planina se uzdigla svojom visinom i postala „osa svijeta“ (axis mundi), a pjesnik i njegova grobna crkva na samom vrhu planine istovremeno su i vrh te „ose svijeta“. Pitanja se postavljaju Gospodaru u ime nas, grešnih „sa svoga neznanja“; u ime prvoga lica množine. Mi smo dolje, u podnožju, niži znanjem, statusom, grijehom, dometima, visinom i vrijednošću. Gospodar je u visinama, među gromovima i oblacima.
Prve dvije strofe istovremeno su i poređenja, čije članove povezuje komparativ pridjeva više i vernije. U prvom tercetu porede se gromovi sa tri maternja srca:
Greju li te Gospodaru gromovi / Pod ukrštenim rebrima / Više nego tri maternja srca.
Poređenje je sastavni dio pitanja: Da li te, Gospodaru, griju gromovi više nego tri maternja srca? Gromovi se porede vatrom i toplinom sa tri maternja srca, a srce materino je oličenje topline i ljubavi. Pitanje i poređenje nesumnjivo sugerišu kosmičku prirodu i Gospodara, i gromova, i topline. Riječ je o neimaru koji mijenja i preoblikuje planinu svojom idejom i svojom grobnom crkvom; o neimaru koji je Božji saradnik u stvaranju.
U prvom stihu se dva puta javlja glasovna grupa gr, u kojoj je pola groma, i to ona eksplozivnija polovina, pa prvi stih prevodi aliteraciju u onomatopeju gromova i grmljavine. Tome doprinosi i onomatopejska riječ gromovi. Glasovi g i r javljaju se u prvom stihu po tri puta, s tim što r produžava svoje trostruko prisustvo i u naredna dva stiha, pa se to eksplozivno r javlja u tercetu ravno devet puta. Otuda glasovni odjek grmljavine u prvom tercetu, usaglašen sa pitanjem:
Greju li te Gospodaru gromovi.
Ovu kosmičku prirodu i Gospodara, i Lovćena, i visine, i svjetlosti pojačava druga strofa-katren – i drugo poređenje građeno na komparativu pridjeva:
Služe li te visine device/ I oblaci krilaši / Vernije nego mi pusti / I grešni sa svoga neznanja.
Porede se „visine device“ i „oblaci krilaši“ sa nama pustim i grešnim „sa svoga neznanja“ po vjernosti i odanosti Gospodaru: „visine device“ i „oblaci krilaši“ vjerniji su i odaniji Gospodaru od nas grešnih, pustih i neznavenih, sugeriše nam pjesnikovo retorsko pitanje. Time se ističe visina prostora, svetost („visine device“) i kosmičke relacije uspostavljene grobom na vrhu Lovćena, često zavijenim oblacima krilašima i u prisnoj vezi sa visinama device. Gospodar je posvećen u kosmičke svete tajne, daleke od naših neznanja.
Treća strofa tematizuje započetu, a nedovršenu Gospodarevu pjesmu:
Čuješ li svoju započetu pesmu / Što se iz naše zatravljene duše / Ka tebi i sad uznosi /
I za kraj svoj tebe moli?
Ovom strofom, a naročito njenim završnim stihom, najavljuje se zaokret od pitanja ka zamolbi i molitvi, u čijem znaku je četvrti – završni – katren. Započeta Gospodareva pjesma uznosi se k njemu „iz naše zatravljene duše“, neprosvijetljene i neočišćene, i moli se Gospodaru za svoj kraj, za dovršetak pjesme, jer je jedino on može i umije dovršiti:
Od neizrečenih svojih crnih biljura / Zavičaj od ovog našeg viši / I svakom zlu nedostižan / Sagradi nam Gospodaru.
Gospodar je neimar i po tome što bi nam mogao sagraditi zavičaj viši od ovoga koji imamo i koji bi bio nedostižan svakom zlu. Građa za taj zlu nedostupni zavičaj bili bi Gospodarevi neizrečeni crni biljuri. Taj žuđeni zavičaj je duhovne, pjesničke prirode, „izvan svakog zla“, dostojan lovćenskih visina i gromova, neosvojiv i nerazoriv.
Eto zašto su se Njegoš i Lovćen našli među vajarima i neimarima, i njihovim djelima, i zašto se tom pjesmom završava i ciklus „O vajarima i neimarima“, i Kalem u cjelini.
„Lovćen“ je poenta Kalema. Začudo, nepročitana Popina pjesma.
Samo duhovne, pjesničke visine, sagrađene od neizrečenih crnih biljura, mogu biti i ostati nedostupne zlu. Planina, crkva i grob nikad ne mogu biti toliko visoko da se spasu od zla i razaranja. O tome svjedoči potresna sudbina Njegoševe grobnice i kapele.
Nije li Vasko Popa, pišući Sporedno nebo i Uspravnu zemlju, mislio na Njegoševu Luču i na Gorski vijenac? Nije li epove „zamijenio“ lirskim spjevovima; „glavno“ nebo srpske poezije“ sporednim? Nije li takvu zamjenu učinio i u svom poetskom zborniku Od zlata jabuka? Sudeći po kritičkoj reakciji Petra Džadžića na Sporedno nebo – a Džadžić je Popu znao izbliza – a naročito po Popinim lirskim spjevovima, ovo naše kritičko osjećanje nije bez osnova.
Izvor: novosti.rs
