Piše: Stojan Stamenić
Tragovi neosušene boje na prstima, na dan kada je preminuo. Kraj, na povratku iz beogradskog ateljea kući, jednog februara šezdeset sedme – bio bi početak priče o Milu Milunoviću. Mislite da nemamo slikare, vrijedne modernih filmskih biografija?
Scena druga: tek dozrelo ljeto 1913, i braća na raspustu u Cetinju. Iz Firence su Luka i Milo doma ponijeli jedan sunčani osmijeh, širinu svih tih generacija crnogorskih stipendista iz italijanskih škola. I donijeli su priču o igri, kojoj već nije bilo ravne, tamo sa druge strane Jadrana. Onda je obućar Mijo Bastać načinio prvu loptu. I drugovi su igrali onako i po onim pravilima, kako bi im Milunovići objasnili.
A onda su se, 20. juna, ta djeca, ti đaci okupili – da sačine i osnuju nešto tako gordo, važno i svečano – fudbalski klub. Morao je biti njihova planina. Zvaće se Lovćen, prvi klub u Crnoj Gori. Fudbal je ovdje slikar donio.
Scena treća: prvo su učili u Monci, pa godinu u Skadru, pa te dvije u Firenci na jednoj ,,Švajcarskoj slobodnoj akademiji“ kod profesora Antonija Đakometija. Onda je izbio svjetski rat. I šta je taj slikar, to dijete učinilo? Sa 16 godina, 1914. pravo u dobrovoljce. I na front. Zarobljen, pa odlukom okupatora – u Osijek interniran. Tamo otkriva atelje Vladimira Filakovca. I svih tih godina grabi od impresionizma ka ekspresionizmu, pa nazad…
Negdje pred samo oslobođenje, u zoru propasti Austrougarske, internirani Milo – u Osijeku, u sali bioskopa ,,Uranija“, pravi prvu izložbu.
Scene četvrta i peta: u Parizu, prvi put, Milunović uči, istražuje i stvara od 1919. do 1922. godine. Izlaže u nekim salonima čije sjenke uzmiču Senom; i otkriva neokonstruktivizam Andrea Lota. Pod njegovim uticajem stvara strašne ,,Kupačice“ (1922) i ,,Akt“ (1921); već tada je veliki, svjetski i ostvaren umjetnik! U hodnicima Luvra proučava i upija renesansne majstore, ali i prvi put Sezana…
Milan Konjović, dramatičar, ekspresionista i kolorista: Slikar koji nije izneverio ravnicu
U Beogradu, gdje živi početkom tridesetih, već je potpuno Sezanov; drugi put u Parizu živi od 1926. do 1932. i tada govori da je ,,preko Sezana ušao u suštinu slikarstva. Preko njega sam, da čitam sa slike, izučio. Da shvatim slikare i neke poruke kroz vjekove ostavljene“. I pronalazi izraz koji su mnogi, koji su pisali i govorili o Milunoviću, potom opisivali kao ,,pompejansko slikarstvo“; opčinjen Mediteranom, nasljeđem renesanse, vizantijske umjetnosti…
Scena šesta: pogled dječaka, sa Njeguša, grabi ka Kotoru. Sam je, u tim godinama prije odlaska u Italiju, znao na te litice izaći. I gledati Boku. ,,Ta blizina se osjećala i po vazduhu i suncu. Kotor nije dalje od četiri kilometra u pravoj liniji, i ja sam vazda želio da siđem dolje“.
Scena sedma: kada je Milo, već u Parizu slavljen i prepoznat, upoznao mladog zemljaka, Petar Lubarda mu se požalio da tu u Francuskoj teško preživljava i da će uskoro kući. ,,Kući? A ne, kući nikako. Treba ođe raditi!“. I još je Petru rekao, da talenta mnogo ima, ali da ima i mnogo na njemu da radi. Prijatelj, za Lubardu i više od toga; Milo je za Petra bio bitan životni oslonac.
Scena osma: Milunović ne da, da se dani dugo čekanog mira suludo troše. U prvim posljeratnim godinama živi na Cetinju; tamo je, u Umjetničkoj školi, od 1946. predavač i profesor. Jedan od osnivača. Od 1948. u Beogradu. I tamo otkriva posljednju, ,,mediteransku fazu“. Neko sunce koje, na tim slikama, stiže da vatrom sve očisti i oplodi. Genijalni ,,Tragični suton“ (1965), ,,Plodovi mora“… Cijela lična metafizika.
Scena deveta: negdje između prvog i drugog boravka u Parizu, mladi Milunović ostvaruje dječački san. Da konačno duže živi na moru, na obali. I tada, u divnoj katedrali posvećenoj Rođenju Bogorodice, oslikava Krštenje Hristovo, Svetog Sebastijana i Svetu Ozanu (1930). Modernista, ekspresionista, impresionista… Freskopisac.
Kada vas put dovede u Prčanj, ugrabite onim stepenicama do visine jedne katedrale. I tu, na ramenima bogočovjeka, na rijeci Jordan, na fresci kršenja Hristovog i Bogojavljenja, otkrijte one boje, koje se na prstima Mila Milunovića, nikad neće osušiti.
Izvor: Pobjeda
