Piše: Stefan Gužvica
Ko su “Vlasi”? U zavisnosti od toga u kojem delu srpskohrvatskog govornog područja se nalazite, naići ćete na različite i ponekad oprečne definicije. S ovom zagonetkom susreo se iz prve ruke velikan srpskog prosvetiteljstva Dositej Obradović još na samom početku svojih priključenija, kada je putovao po zemljama habzburške krune, čiji je i sam bio podanik. Odrastao je među “Vlasima” u Banatu, ali je znao da on sam nije “Vlah” – on je Srbin. Stoga mu je svakako bilo začuđujuće kada je, prvi put došavši u Zagreb, saznao da je on tamo, iz nekog razloga, “Vlah”.
Reč “Vlah” lingvistički je veoma zanimljiva. Dolazi od proto-germanske reči Walhaz i izvorno znači “stranac”. Od ove reči proističe recimo i naziv za Velšane, domoroce Britanije s kojima su se germanski doseljenici susreli, ili za Valonce, frankofoni narod s kojima su Germani stupili u kontakt u današnjoj Belgiji. Ova reč se među Slovenima raširila, značenje je ostalo isto, ali je pitanje ko je taj “stranac” ostalo zauvek otvoreno.
U Makedoniji i drugim krajevima centralnog Balkana, Vlasi su Cincari, danas praktično iščezli i asimilovani narod. U Timočkoj i Negotinskoj krajini, Vlasi su Rumuni. U Pragu, Vlaška ulica je bila prebivalište Italijana koji su se tu naselili kao neimari u epohi baroka. Za italijanskog putopisca Alberta Fortisa, u njegovom čuvenom “Putu po Dalmaciji”, Vlasi ili Morlaci su svi Sloveni koji žive u dalmatinskom zaleđu – dakle, opet stranci.
Dositej Obradović odrastao je među “Vlasima” i govorio “vlaški”, ali on sam nije bio “Vlah”. S obzirom na to da je bio iz Banata, “Vlasi” su, naravno, bili Rumuni. U svom autobiografskom delu “Život i priključenija”, Obradović podrobno opisuje odrastanje u multietničkom Banatu i pravi jasnu razliku između Srba i Vlaha koje, iako su iste vere, razdvaja jezik. Kada kasnije, kao mlad monah, putuje po Slavoniji, nalazi među sobom isključivo govornike svog jezika, ali razne vere – “grečeske i rimske”.
Uz prisećanje na debate koje je tada vodio sa rimokatolicima, Dositej lamentira svoje neznanje i potenciranje nesuglasica sa ljudima koje smatra sunarodnicima. Te 1788. godine, sa mnogo životnog iskustva, on zaključuje da ljude “ništa tako ne razdeljuje i ne očuždava koliko crkve, grečeska i latinska!” Pod očitim uticajem univerzalizma epohe prosvetiteljstva, ustaje protiv verskog deljenja na ljude, naročito unutar “istog naroda”.
U pokušaju da se preko Nemačke domogne Rusije, gde je hteo da stekne dalje obrazovanje, Dositej prolazi kroz Zagreb. Tamo se opet sreće sa predstavnicima latinske crkve i vidi priliku da izučava latinski jezik. Predstavnici klera upućuju ga kod “vlaškog” biskupa, a Dositej se pita, “zašto nas zovu Vlae”.
Na njegovo zaprepaštenje, ispostavlja se da je biskup “unijat”, odnosno da je grkokatoličke vere, što ga odmah odbija, te napušta i biskupov dvor i grad, odbivši čak i ponudu da tamo ruča. Uprkos tome, provedenih šest dana u Zagrebu jeste iskoristio i za dalje izučavanje latinskog, za koji je primetio da je sličan vlaškom, koji zna iz detinjstva “kako i naš serpski”.
Dositej će kasnije izraziti žaljenje i zbog ove svoje zatvorenosti. Na lingvističku zabunu sa mnogoznačnim pojmom “Vlaha” neće se preterano osvrnuti. No njegovi doživljaji po Slavoniji i Hrvatskoj (on sam tada pravi razliku između dva regiona) dosta su indikativni za razumevanje etničkih identiteta u južnim krajevima habzburške imperije u drugoj polovini 18. veka.
Pojmovi kao što su “Srbin” i “Hrvat” nedvojbeno postoje, te se Dositej, kao i drugi pisci tog perioda, njima koristi. Međutim, istrajava njihova relativna neodređenost, koja će trajati sve do konačne transformacije etničkih identiteta ovog kutka sveta u nacionalne.
Za Dositeja, kao Srbina iz Banata, osnova etničkog identiteta bio je jezik – “Srbi” su oni koji govore istim jezikom kao i on, bez obzira na veru. Dakle, njegovi susedi “Vlasi” koji su isto pravoslavci, ali govore rumunskim jezikom, nisu Srbi. Na toj koncepciji insistiraće i tokom putovanja kroz Slavoniju i Hrvatsku.
Međutim, kada je stigao u Zagreb, tamošnji žitelji identifikovali su ga kao “Vlaha” i poslali ga kod grkokatoličkog vladike (pravoslavnih episkopa i njihovih ustanova u Zagrebu tada nije bilo). Dakle, za građanstvo u Zagrebu, razlika je već postojala, i on je bio stranac. Jezik je bio manje bitan faktor, a preovladala je razlika u veroispovesti.
Moguće je u ovoj ranoj svesti o etničkoj različitosti učitati kasnije tendencije srpskog nacionalizma kao hegemonističkog a hrvatskog kao separatističkog, koje će u velikoj meri obeležiti istoriju Jugoslavije u dvadesetom veku. No, to bi bilo čitanje istorije unazad. Uprkos tome, koncepcijska razlika je poprilično indikativna. Pitanje da li je osnova političke zajednice jezik ili vera u velikoj će meri odrediti kasniji razvoj dveju nacionalnih ideologija.
Dositej će u svom pismu Haralampiju jasno opisati Hrvate, Dalmatince, te Bošnjake i (H)ercegovce “Turke” kao deo srpskog naroda, “budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada”. Sa sličnom hipotezom će, 1849. godine, Vuk Karadžić uzburkati svoje zagrebačke kolege u tekstu “Srbi svi i svuda”. Ova, uslovno rečeno, “hegemonistička” tendencija svakako neće biti univerzalna, jer će, na primer, već Dositejev savremenik Jovan Rajić jasno razlikovati Srbe i Hrvate.
Naravno, razlika između Srba i Hrvata nije proizašla (isključivo) iz društvene nadgradnje. Još u međuratnom periodu Vaso Bogdanov pokazivao je da je “sukob” (ili bar percepcija različitosti) Hrvata i Srba imao klasnu osnovu, koja je proizilazila iz različitog pravnog i ekonomskog položaja te dve etničke grupe u habzburškom carstvu nakon uspostavljanja Vojne krajine.
Veselin Matović: Crnogorski jezički paradoks, kontinuitet sa okupatorima
No, činjenica da će jedan deo naroda koji je Dositej percipirao kao svoj uzeti za osnovu identiteta jezik, a drugi religiju, govori dosta o potonjem razvoju nacionalne ideologije. Obe ideje javiće se iz svojevrsnog univerzalizma, jer čak i vezivanje (rimokatoličke) vere za naciju u nastajanju govori o primatu univerzalizma u okrilju Crkve.
Ono što zapada u oči, pored tendencija ka različitosti i sličnosti koje se mešaju u ne sasvim razrađenim koncepcijama nacionalnog, jeste i činjenica da etnički identiteti koje Dositej opisuje u svojim pismima iz osme i devete decenije osamnaestog veka nisu ujedno i nacionalni, u savremenom smislu te reči. Dositejevi opisi drugih naroda i razlika među njima su čisto folkloristički, ili u najradikalnijem slučaju lingvistički.
Postoje svakakvi Albanezi, Greci, Nemci i Inglezi, ali ideja da to treba biti nekakva osnova njihovog političkog suvereniteta je potpuno odsutna. Ideja “prosvećivanja” naroda svakako je već tu, i uskoro će se preko nje pojaviti ideja narodnog suvereniteta. U poslednjoj deceniji osamnaestog i u prvoj deceniji devetnaestog veka, svi od Ignjata Martinovića do Save Tekelije počeće da se interesuju za novu i tada radikalnu koncepciju da je osnova političkog suvereniteta nacija ili narod. Sam Dositej će učestvovati u direktnom stvaranju nacije i njene države kroz priključivanje srpskim ustanicima.
Naizgled zbunjujuća situacija u kojoj se zatekao Dositej Obradović kada se obreo među Hrvatima predstavlja veoma zanimljivu istorijsku lekciju o nacionalnom identitetu. S jedne strane, mnogi istoričari, uključujući i velikog Erica Hobsbawma, primetili su da etnička identifikacija koja postoji među određenim slojevima stanovništva na Balkanu pre 19. veka dovodi u pitanje ustaljene i dominantne modernističke teorije nacionalizma, po kojima je nacionalizam proizvod moderne epohe: industrijske revolucije, prosvetiteljstva i Francuske revolucije.
Fenomen pojave nacionalnog identiteta u većinski seljačkim balkanskim društvima ostaje nedovoljno istražen u istoriografiji, iako je prostor za pomak u tom smeru raščistio još Traian Stoianovich u svojoj klasičnoj studiji o balkanskoj trgovačkoj klasi iz 1960. godine.
Sa druge strane, priča o Dositejevim neobičnim susretima sa Hrvatima svakako je najmanje zanimljiva sa one tačke gledišta sa koje bi je posmatrali današnji nacionalisti, a to je pitanje ko je bio “u pravu” u tim osamnaestovekovnim susretima. Dositejeve avanture sa tada nesumnjivo postojećim, ali još maglovitim konceptima “Srba” i “Hrvata” (pa i “Vlaha”) svedoče o slučajnoj, nepredodređenoj i nepredvidivoj trajektoriji razvoja nacionalnih identiteta.
Ideja nacije, koja će od 1789. godine uzdrmati sujeverje o “božanskom pravu” monarha kao osnovi političke zajednice, mogla je dovesti do ujedinjenja Južnih Slovena još u periodu velikih građanskih revolucija. Tokom rane konfuzije oko nacionalne ideje, priča o “troimenom narodu” je još i mogla proći. Da je Napoleon ostvario svoju zamisao i odoleo sveevropskoj reakciji, danas ne bi bilo ni Hrvata ni Srba ni Slovenaca, nego bismo svi bili – Iliri.
To ne znači nužno da bi se sva stradanja dvadesetog veka izazvana nacionalizmom izbegla: uvek su se mogla izroditi nova. Nacionalizam je ideologija koja, u zavisnosti od razvoja proizvodnih odnosa, može igrati i veoma progresivnu i potpuno reakcionarnu ulogu.
Ova priča nije lament nad neostvarenom fantazijom jedne nacije za sve Južne Slovene, nego podsetnik o potpuno proizvoljnoj i istorijski konstantno promenljivoj prirodi u nas tobože zacementiranih nacionalnih identiteta. Podsetnik o njihovoj nestalnosti je naročito bitan u epohi potpuno razvijenog globalizovanog kapitalizma, u kojoj je, po svemu sudeći, nekada revolucionarni potencijal nacionalističke ideologije u potpunosti iscrpljen.
Izvor: Portal Novosti
