Piše: Stanko Crnobrnja
Nezadrživa potreba i želja da s vremenom postane totalni autor svega u šta se upušta učinila je Slađanu Milošević prvom u nizu srpskih rokerki – junačkih tragičarki. Taj niz se nastavio ka Bebi Dol, produžio do Viktorije, Margite Stefanović, Marine Perazić, da bi, preko Tanje Jovićević, stigao do Ivane Negativ. Između sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka restoran „Šumatovac” u centru Beograda preko dana bio je stecište novinara, menadžera, muzičara, glumaca, estradnih i medijskih ličnosti svih mogućih boja i usmerenja. Tu su se ugovarali poslovi, odatle se kretalo na tezge, a i vraćalo s njih. Uveče, leti, bašta restorana, opštepoznata kao „Šuma”, bila je prosto opsednuta stotinama, neki put i kojom hiljadom ljudi koji su, naravno, bez šanse pa i namere da nađu slobodan sto, zapravo samo „visili”, „gluvarili” ili „snimali”. Do polaska u pohod na manje ili više udaljene ili manje ili više privlačne događaje. U svakom slučaju, skoro karnevalska atmosfera. „Šumatovac” je, dakle, bio živa i stalno promenljiva izložba.
U to doba često sam boravio u „Šumatovcu”. I tokom dana, najčešće s ljudima iz posla, ali i uveče, sa svojim društvom. Uvek smo očekivali nove „eksponate”. Naravno, bilo ih je u ogromnom broju. Ali do današnjeg dana pamtim jedan „eksponat”, jednu pojavu koja je, ne samo na mene već i na sve prisutne u „Šumi”, tog letnjeg dana, ostavila neizbrisiv utisak. Naišla je iznenada. Nosila je čizme s visokom petom i crne, ultratesne pantalone, na savršeno oblikovanim, vitkim nogama. Imala je belu košulju, nemaran, ali dubok dekolte, crnu kosu zalizanu uz glavu i prelepe, pune, crvene, usne. Jaka vilica, beli zubi i uzdignuta glava, gipak i odlučan hod, slobodno isturene grudi činili su savršenstvo koje hoda. Kao što je uobičajeno u takvim situacijama, lepotica je prošla pored nas brzo, zagledana u nešto nama nevidljivo. Nestala je u trenu, ne primetivši nikoga. Ostalo je da nagađamo ko je to. Znao sam da ću, u ovom gradu, pre nego kasnije, na nju ponovo naići. I, naravno, bilo je baš tako. I to u studiju 3 Televizije Beograd, gde je moj kolega Branko Kičić snimao muzičku emisiju. Pošao sam da ga pozdravim i da vidim kako mu ide. Moje iznenađenje je bilo sasvim u skladu sa onim koje sam doživeo u „Šumatovcu”. S tim što je prizor bio još spektakularniji. Ovaj put pevala je, uz još jednu devojku, kao deo veće grupe muzičara, u kojoj je bila skoro najmlađa. I svakako najatraktivnija. Pitao sam Kiću kako se zove ta devojka. Rekao je – Slađana Milošević.
Bili smo bliski po godinama. Vrlo brzo ispostavilo se da smo bili bliski po mnogo čemu drugom. Slađana je bila devojka iz mog kraja. Pa ipak, do momenta našeg susreta u studiju Televizije Beograd nikada se nismo sreli. A ta Slađana je bila – devojka s violinom. Vredno je vežbala i učila, i muzičku školu, i redovnu školu. Kao i mnoga deca iz ozbiljnih građanskih porodica u to vreme. Njen otac bio je visoki oficir JNA. Decu je vaspitavao strogo i radno. Jednom kada smo se Slađana i ja upoznali i prepoznali nije nam trebalo dugo da se zainteresujemo jedno za drugo. Moglo bi se reći bila je to simpatija na prvi pogled. Već tada, prilikom našeg prvog susreta u televizijskom studiju, primetio sam da me gleda prijateljski, znatiželjno i istovremeno mangupski. Taj njen pogled, kada god bih ga spazio, a to se desilo još mnogo puta posle tog prvog susreta, za mene je uvek bio znak prepoznavanja i bliskosti koja je postojala između nas.
Između sna i jave
Odmah mi je bilo jasno da Slađana ne može biti samo članica nekog sastava. Ona je morala biti solista. Ona je morala biti zvezda. Imala je stotinu želja i stotinu planova. Upoznao sam je upravo kada su te želje i planovi počeli da se ostvaruju. Pred mojim očima, i pred očima miliona opčinjenih Jugoslovena, postala prva jugoslovenska „seksi rok dama”. Već s prvim hitom postala je superzvezda, slobodna, izazovna i svoja. Pomama je bila opšta. A njena izložba, njeno izlaganje bilo je totalno. Sa svim tim se trebalo nositi. Obožavaoci koji traže autograme, novinari koji jure intervjue, fotografi koji traže poze, sponzori koji traže uspeh, mediji koji traže novo, diskografi koji traže hit, publika koja traži još. U tim momentima, kada je pritisak bio veliki, a kada smo u relativnom miru, sklonjeni od buke javnosti, pričali o najobičnijim stvarima ovog sveta, vrlo jasno sam video koliko je tanka linija između sna i jave, opijenosti i trezne glave, ludila i koncentrisane snage. U toku svoje duge karijere Slađana je, nažalost, preko te linije prelazila i vraćala se, što dobrovoljno, što neželjeno, mnogo, mnogo puta.
Posle Slađaninog gostovanja u mojoj seriji Nedeljom popodne, gde sam s njom napravio dva, za to vreme šokantno drugačija TV spota, predložio sam Varteksu Baronijanu da napravim jedan mali TV koncert koji je, zapravo, bio i prva Slađanina solo emisija. Već tada, na samom početku njene karijere, video sam nagoveštaje ozbiljnosti, skoro fanatičnosti, s kojom će se Slađana, kasnije, posvetiti svakom aspektu svoje scenske pojave, muzičkog izbora i medijskog predstavljanja. Do tančina osmišljen dizajn i stil, postavljena i izvedena ideja, odigran lik. Tu vrstu preciznosti, perfekcije i raskošne fantazije na našim prostorima imala je možda samo još Josipa Lisac. S tim što je Slađana, uz sve to, imala i posebnu vrstu usamljeničke hrabrosti. Imala je mentalitet nemilosrdnog revolveraša iz kaubojskih legendi. Njeni pogoci bili su tačni, ubojiti i brzi. A promašaji, za nju, skoro fatalni.
Tokom godina ona je izrasla u stilskog odmetnika i radikalnog prevratnika. Njena umetnost bila je sušti, lični koncept, direktno i neustrašivo izložen javnosti. Van pomodnih trendova i hirova, van robovanja imitaciji i oponašanju, ona je tokom decenija javnog postojanja uspela da stvori jedan od najekstravagantnijih scenskih opusa kod nas viđenih. Ikona srpskog roka? Naravno. Ali i još mnogo više od toga. Postala je praprimer žene stradalnika u balkanskom rokenrolu. Njena nezadrživa potreba i želja da, vremenom, postane totalni autor svega u šta se upušta, pri čemu opsesivna žudnja za kontrolom čini osnovu svakog njenog angažmana, učinila ju je prvom u nizu srpskih rokerki – junačkih tragičarki. Taj niz od nje se nastavio ka Bebi Dol, produžio do Viktorije, Margite Stefanović, Marine Perazić, da bi, preko Tanje Jovićević, stigao do Ivane Negativ. Šta je zajedničko svim ovim ženama, sem toga što su žene junaci, u balkanskom rokenrolu? Naravno, velika borba, a u nekim momentima čak i tragična patnja. A u središtu te patnje je famozna reč – kontrola. U svakoj od tih sudbina radilo se ili o previše ili o premalo kontrole. Kontrole nad sobom, nad prijateljima i roditeljima, nad emocijama, nad hormonima, muzičarima, parama, nad narkoticima, alkoholom, seksom, muškarcima, ženama, nad balkanskim mrakovima, ćudima i vrletima. Kada bi se tako javno i tako snažno izložile, sve ove mlade žene morale su da se suoče s jednom zapanjujućom istinom, a to je da možda više od svih sektora šou-biznisa, rokenrol, i to ne samo na Balkanu, jeste – muški biznis.
Instinkt revolveraša
Međutim, kao i sve ljudsko, i ove priče o ženama u balkanskom rokenrolu počinju i završavaju se – u glavi. Glavi onoga koji peva, koji sluša, koji gleda, koji radi. Slađana je svakako imala bistru i znatiželjnu, kreativnu i upornu glavu. Ali i hirovitu i nesigurnu, sumnjičavu i sujetnu. Ono što ju je učinilo i tragičnom jeste taj sudbinski nalog koji je od nje zahtevao i da se, u muškom okruženju, u muškom rokenrolu, neminovno suoči i oproba s nepreglednim nizom izneverenih očekivanja, pogaženih obećanja, prenapregnutih emocija, poslovnih prevara, seksističkih poigravanja, gubitničkih mudrijašenja, agresivnih pametovanja. Na takvoj vrsti probe, u balkanskom rokenrolu, žena uvek ostaje – sama. Ne samo zato što je, po nekom nepisanom pravilu, u tom svetu u velikoj manjini već i zbog toga što taj svet ženi nalaže da se dokaže upravo u onome što će je ili otuđiti od drugih ili od sebe same, a to je – totalna kontrola. Ta sudbinska elipsa nije mimoišla ni Slađanu. Ona se odlučila za totalnu i neprikosnovenu kontrolu. Nad svim aspektima svog života. Za to svoje opredeljenje platila je veliku cenu. Zdravstvenu, materijalnu, emotivnu, kreativnu. Ali dosegla je i neslućene vrhunce sreće i zadovoljstva.
Na tom životnom toboganu, nalik na one koji, kao ogromne vratolomne zmije, krivudaju američkim zabavnim parkovima, samo izuzetno postojane i jake ličnosti opstaju do kraja. Slađana je uspela da u tom kovitlacu traje. Menjala je svoje muzičare, producente, kompozitore, pratioce, ljubavnike. Odlazila i dolazila, najavljivala i odjavljivala, bila angažovana i povučena, glasna i tiha, bezobrazna i fina, poslovna i nehajna. I, naravno, u svemu tome – sasvim posebna. U suštinu svog životnog koncepta postavila je pojam više vrednosti. U svemu. I u periodima najžešćeg posrnuća kulture u kojoj je ponikla, ona je pokušavala da odbrani taj svoj koncept. Apsurdom, ezoterijom, mistikom, autorstvom, inteligencijom, kreacijom, igrom, duhom. Instinkt revolveraša nikada je nije napustio. Pogodak joj je ostao oštar i nemilosrdan, a promašaj bolan i često tragičan.
Izvor: Politika Magazin
