Šta se krije iza napada na Pavlinu?

Malo ko (dakle, nezavisno od ideološke pozicije, stava o tekućem sukobu u Gazi ili strane koju u ratu podržava) je ostao imun kad se, prije nekoliko mjeseci, na društvenim mrežama pojavio snimak izraelskog dječaka koji, glasom slavuja, izraelskoj vojsci izvodi Š’ma Jisrael („Čuj, Izraele!“) – jednu od ponajljepših, zapravo i najvažnijih, jevrejskih molitvi. Malo kome (ponovo nevezano za ideologije) brada nije zadrhtala ako je, kojim slučajem, odslušao kako dječji hor VOAFC (The Voices of Armed Forces Children Choir) sastavljen, dakle, od djece britanskih vojnika, izvodi u znak podrške svojim roditeljima pjesmu Stand up tokom polufinala popularnog Aj-Ti-Vi programa „Britanija ima talenat“ 2022. godine.

Zapamtio sam i čuvenu američku vojničku pjesmu koja tematizuje Rat iz 1812. (jednu vrstu ekstenzije, tj. svođenja računa iz Američkog rata za nezavisnost) – Battle of New Orleans Džonija Hortona čiji je spot, sa figurinama olovnih vojnika, napravljen tako da djeluje da je, sasvim moguće, namijenjen najmlađima (koji dakako nisu, i ne treba da budu, lišeni lekcija iz istorije).

Legitiman trend

Devedesetih je u Americi bio zapažen dječiji hrišćanski bend Cedarmont Kids koji je svoju popularnost dostigao dominantno hrišćanskim obradama pjesama iz američkog folklora. Njihova najpoznatija pjesma – The Battle Hymn of the Republic – zapravo je obrada poznate pjesme iz Američkog građanskog rata When Johnny Comes Marching Home. Štaviše, na Jutjub platformi se nalaze vjerovatno stotine ili hiljade pjesama u izvođenju najmlađih koje variraju istorijske teme – pa tako i ratove – ili su u pitanju pjesme sa, nema tu ništa neobično, motivima i temama iz različitih religija. Trend koji je sasvim legitiman, zastupljen svuda u svijetu, pa eto i na Zapadu.

Međutim, jedna sasvim druga dimenzija, koja jeste prilično otvorena za debate i polemike glede njenog moralnog utemeljenja, jeste rabljenje najmlađih u svrhu nešto kardinalnijih političko-ideoloških pristupa. I ako je takvog djelovanja u našoj istoriji ili popularnoj kulturi bilo ranije, ipak je malo šta uporedivo sa periodom od 1945. do 1991. i tradicijom komunizma. Ne samo da su djeca (vjerovatno, u tom kontekstu, najegzemplarniji Ivan Kojundžić u ulozi Boška Buhe) našla svoje mjesto u propagandističkoj književnosti ili na filmu nego su i kroz obrazovni sistem najmlađi aktivno participirali u komunističkom ustrojstvu tadašnje Jugoslavije, pripadali pionirskom pokretu i, mada će nekom danas možda zvučati nevjerovatno, na tzv. sletovima proslavljali rođendan predsjednika države! Relikti ovog vremena se, na različite načine i u različitim svojim varijacijama, prokazuju i danas.

Tako je čuveni dječiji hor „Kolibri“ (osnovan 1963.) često izvodio tzv. pjesme partizanke poput poznate „Po šumama i gorama“, a prije samo par godina, u sklopu novogodišnjeg programa jedne od domaćih televizija, djeca obučena u partizanske uniforme sa petokrakama na kapama učestvovala su u prilogu tokom koga je puštena upravo ova pjesma iz NOB u izvođenju najpoznatijeg beogradskog hora za djecu. Ponovo: tradicija i pristup o kojima se da polemisati, ali koji ni kod nas ni kod drugih naroda očigledno nisu raritet.

Pesma traje

Utoliko su više sporne kritike prispjele sa nekoliko različitih adresa na račun četrnaestogodišnje djevojčice raskošnog talenta Pavline Radovanović iz Orahovca, koja izvodi rodoljubive pjesme. Nekako je ispalo da je grešno što je, valjda, u onom silnom repertoaru otpjevala i „Himnu kosovskim junacima“ (poznatiju kao „Hriste Bože“) – pjesmu koja varira srpsku vitešku tradiciju (konkretno kosovskog tematskog kruga) sa hrišćanskim motivima. Načelno, sa namjerom da djevojčicu zaštite od političkih uticaja, izložili su je podsmjehu i omalovažavanju, a srpsku tradiciju, ne naročito inventivno, ocijenili kao – srednji vijek.

Naravno, ne postoji pitanje da li bi onu silnu djecu iz prvog dijela teksta na sličan način uzeli da štite od političkih zloupotreba onako kako su to učinili u slučaju Pavline, ali možda postoji jedno drugo: da li bi se oglasili da je djevojčica kojim slučajem otpjevala nešto iz njima bliskog ideološkog spektra? Zapravo, pervertiranom logikom novog vremena, e-stvarnosti, kratkog pamćenja i poraza duha, ne bi bilo začuđujuće da je upravo na jednoj od ovih adresa nekad podijeljena neka pjesma iz vremena NOB, u izvođenju kakvog pionirskog hora ili, ukoliko takvo nešto postoji, pjesma koja slavi evroatlantizam.

U duhu iste, ili makar slične, pervertirane logike krije se i zabavan kuriozitet, komedijant slučaj, okolnost koja me je nasmijala: pjesma koju Pavlina često pjeva ne dolazi iz usmene tradicije, zapravo urađena je 1989. za potrebe Šotrinog filma „Boj na Kosovu“ i ima svog tvorca – akademika Ljubomira Simovića. Ono što malo ko u Pavlininoj publici zna, ali i ono što i kritičari Pavlininih nastupa, koji se prilično često kite determinantom „pristojni“, očigledno ne znaju. Ljuba Simović koji nije samo autor pomenute himne, već je i glasni kritičar aktuelnih srpskih vlasti, politički dosta bliži njima nego ljubiteljima Pavlininog melosa i ono što bismo – nekakvim njihovim parametrima ocijenjeno – mogli da oslovimo sa „pristojna Srbija“.

Dakako, buka i bes društvenih mreža se najčešće zadržavaju samo u njihovim skučenim okvirima, valjda bi bili i relevantni makar onoliko koliko su odraz stanja svijesti, samo da su donekle glasniji. Međutim, neko bi rekao na sreću, za to vrijeme pjesma traje, ovaj put lijepa pjesma, ona koja će ih nadživjeti, ona Pavlinina – i oni se, eto, ne čuju.

Stefan Sinanović je profesor srpske književnosti iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard.

Izvor Novi Standard

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/Pavlina Radovanović