Piše: Redakcija
Pitanje ustavnog položaja srpskog jezika u Crnoj Gori vuče se evo već decenijama. Đukanovićev režim, ustrojen po obrascima nacionalističke isključivosti i maksimalizma, sa takvom je strašću prionuo na uklanjanje srpskog jezika iz ustavne topografije i sa mjesta koje mu po prirodi stvari pripada, da čak ni odlazak tog režima u opoziciju nije doveo do rješenja koje se očekivalo.
Umjesto kuknjave i zapomaganja, mudro se zapitati zašto je to rješenje izostalo. A odgovor na to pitanje veoma je jednostavan – zato što se odgovor tražio u prostoru mitomanije, istorije i propagande, umjesto tamo gdje se on nalazi. A nalazi se u veoma egzaktnim pokazateljima posljednjeg popisa na kom je najveći broj žitelja Crne Gore svoj maternji jezik nazvao – srpskim.
Čini se da je upravo to shvatio i Andrija Mandić, sa svojim novim programskim i veoma funkcionalnim pristupom, koji za odgovorima na dugo i predugo zapostavljana pitanja traga na jedinom mogućem mjestu – u institucijama, prevashodno u zakonodavnim tijelima koja su jedina pozvana da riješe ta pitanja u interesu ne samo govornika srpskog jezika, već svih žitelja Crne Gore. Jer, ravnopravnost nije pitanje dominacije, ravnopravnost je pitanje društvenog sklada i preduslov za napredak. Nije uopšte isključeno da je upravo Mandićev novi politički kurs ohrabrio i predsjednika Milatovića da se u nedavnom intervjuu sjeti rezultata popisa iz 2023. godine i da nagovijesti skoro rješavanje ustavnog položaja srpskog jezika.
Tim je opasniji pritisak koji u posljednje vrijeme zvanični Beograd, skupa sa sebi lojalnim medijima, vrši na Crnu Goru i to, gle čuda, ne na one koji su srpskom jeziku oduzeli ustavni i legislativni položaj koji mu pripada, već na one koji se za ravnopravnost tog jezika bore već godinama, pa i decenijama. Taj pritisak neće i ne može dovesti do bilo kakvog rješenja, on samo podiže političku i ideološku temperaturu u Crnoj Gori i tako predstavlja dugoročnu prepreku za rješenje koje je moguće i koje je potrebno postići.
Uvođenje srpskog jezika u ustav i respektivne zakone ničim ne ugrožava suverenitet države Crne Gore, već bi to bio civilizacijski čin koji uvažava volju građana te zemlje, među kojima postoje i oni koji se nacionalno ne doživljavaju kao Srbi, ali svoj jezik nazivaju srpskim. Zvanični Beograd na svaki mogući način nastoji da to pitanje predstavi kao akciju u sklopu šire operacije protiv crnogorske nezavisnosti. Ne treba mnogo političke pameti pa da se shvati za čiji račun i u čijem interesu se obavlja takva perfidija. Sigurno ne za račun i u interesu Srba i drugih govornika srpskog jezika u Crnoj Gori.
