Piše: Bojan Jovanović
Pobune mladih protiv autoriteta starih i težnje starih da uprkos osporavanju pripadnika nove generacije zadrže svoj neupitni status dobijale su tokom ljudske istorije različite vidove. U svom radikalnom vidu ovo nerazuevanje tematizovano je u okviru poznatih mitova o bogu koji proždire svoju decu i članova kolektiva koji ubijaju svoje stare. Međutim, nerazumevanje nije samo međugeneracijsko već i u oviru same generacije, što se pokazalo u odnosu mladih prema prema sopstvenoj kulturi
Složena psihološka realnost čoveka odvija se kao dinamičan proces u kojem uporedo sa njenim svesnim postoji i njen nesvesni aspekt. Njihova međuzavisnost se ogleda u činjenici da iako dubinski egzistiraju i kao samostalne strukture, nesvesni sadržaji preko snova, govora i postupaka dolaze do svesti. Razlikujući u nesvesnom njegov dublji kolekivni od individualnog aspekta, uočavamo da su formatizovane strukture nesvesnog pretpostavka ovladavanja jezikom, a da su konkretni sadržaji nesvesnog vezani prvenstveno za individualno lično iskustvo. Delovanjem mehanizma potiskivanja, kao cenzorske funkcije svesnog, ti iskustveni sadržaji se marginalizuju i postaju delovi nesvesnog koji se oslobađaju prilikom snevanja.
Budući da u vreme spavanja popuštaju represivni mehanizmi vezani za instancu ega i superega, potisnuti sadržaji preoblikovani logikom oniričke imaginacije postaju dostupni snevačevoj svesti. Na identičan način funkcioniše i socio-kulturna realnost kolektiva, koja nepovoljne sadržaje marginalizuje, ali im dopušta da postoje na njenoj margini kao njena svojevrsna alternativa. Na toj margini kao ekranu realnosti dostupne svesti članova kolektiva, ispoljavaju se u kreativnim formama kulture potiskivani sadržaji.
Kulturu kao i društvo odlikuje princip represije koji potiskuje i ne dopušta da deo stečenog iskustva dođe do izražaja u kontekstu dominantnog obrasca i potvrdi se kao činilac društveno svesnog. Potisnuto i otuđeno iskustvo postaje društveno nesvesno, ali taj potisnuti deo karakteriše izuzetni naboj koji postaje kreativno značajan potencijal za pojedince kao individualne stvaraoce ili za pripadnike određene potkulture.
Ovaj uvid u način čovekovog psihološkog i socio-kulturnog funkcionisanja, osvetljava razliku između marginalizacije i marginalizma. Za razliku od marginalizacije pojedinca, grupe ili određenih iskustva, koji se kao društveno i kulturno nepoželjni isključuju, marginalizam kao teorijski pristup ili načina razmišljanja doprinosi razumevanju marginalnih iskustava i identiteta u širem društvenom i kulturnom kontekstu i adekvatnom sagledavanju njihovih vrednosti. Razmatranje potkultura s antropološkog stanovišta je marginalizam koji omogućuje adekvatnije sagledavanje iskustava kultura mladih i otkrivanje njihove životne perspektive u cilju razumevanja šireg socio-kulturnog procesa oslobađanja i stvaranja kulturnih sadržaja na margini i njihove recepcije u okviru dominantne kulture.
Od potkulture do natkulture
Uspostavljanje određenog tradicionalnog obrasca kulture, koji je u modernom društvu dobio formu kulturnog obrasca, samo je delimično ostvarenje kreativnog potencijala jednog društva. Uporediv sa jezikom koji se govorom samo ograničeno koristi, taj potencijal je znatno veći od datih mogućnosti u njegovom različitom ispoljavanju. Ukoliko nije adekvatno usmeren ka kulturnom razvoju u okviru postojećeg dominantnog obrasca, onda se on ostvaruje na druge i drugačije načine na njegovoj margini dobijajući određene sociopatološke ili potkulturne oblike. Pokazuje se da su potkulture bile odgovor na upitno egzistencijalno stanje mladih koji su izvan dominantne kulture, traganjem za odgovorom na upitnost svog postojanja, stvarali svoj identitet.
Generacijsko nerazumevanje između pripadnika starih i mladih članova društva postajalo je oduvek. Stariji su isticali važnost svojih životnih stavova i pravila koje mladi nisu prihvatali jer su želeli da žive sopstvene živote, ostvare svoj identitet i budu oslobođeni od očekivanja koje su stari imali od njih.
Postojeći autoritet kao prepreku na putu da shodno svojim potrebama preoblikuju stvarnost, mladi su, rešavanjem Edipovog kompleksa, nastojali su prevaziđu i uklone. Pobune mladih protiv autoriteta starih i težnje starih da uprkos osporavanju pripadnika nove generacije zadrže svoj neupitni status dobijale su tokom ljudske istorije različite vidove. U svom radikalnom vidu ovo nerazumevanje tematizovano je u okviru poznatih mitova o bogu koji proždire svoju decu i članova kolektiva koji ubijaju svoje stare. Međutim, nerazumevanje nije samo međugeneracijsko već i u okviru same generacije, što je se pokazalo i u okviru same generacije na primeru odnosa mladih prema prema sopstvenoj kulturi. Oni koji nisu umeli i mogli da adekvatno primene već utvrđeno određenje potkultura, pokazali su da ne razumeju sebe.
Premda sa dubokim kulturnim korenima, potkulture su fenomen moderne zapadnoevropske kulture mladih u dvadesetom veku. Tu kulturu pojedinih grupa mladih nastalu na margini društva i oficijelne dominantne kulture odlikuju posebni obrasci ponašanja, estetske predstave, moralne i vrednosne norme, kojima se oni razlikuju od pripadnika svoje šire društvene zajednice. Izgled, spoljašnja obeležja i muzika su bitni činioci njihovog identiteta. Implicitni kritički odnos prema dominantnoj kulturi zasnovan na nezadovoljstvu kao subverzivnom naboju, pripadnici potkulture iskazuje suprotstavljanjem oficijelnoj kulturi zbog čega i dobijaju kontrakulturni predznak.
Prelazni karakter
Izvan granice dominantne kulture, zapravo često uz samu njenu ivicu, odvijaju se značajni procesi previranja i kulturne osmoze sadržaja odvojenih neprelaznim granicama. Periferija života je uvek u permanentnom liminalnom (marginalnom) stanju u odnosu na uobičajenu socio-kulturnu realnost. Potkulture mladih nastale u prostoru stvaranja sopstvenog identiteta, su rezultat procesa prelazne faze u kojoj se iskustvo drugačijih kulturnih sadržaja, često preuzetih sa margina života, javlja kao način formiranja novog životnog stila.
Ukoliko je težnja ka distanciranju od uobičajenih, edukacijom sugeriranih vrednosti, čin separacije, onda se i brojni oblici potkultura mogu protumačiti i razumeti karakteristikama suprotstavljenih pravilima uobičajenog, svakodnevnog života. Relacije su antistrukturalne, neizdiferencirane, egalitarne, neposredne, neracionalne i vezane za periferiju uobičajenog života, na kojoj je i izraženija težnja simboličkih elemenata ka divljem rastu.
Divlje forme kulture
Već i letimičan pogled na pojave savremene potkulture otkrivaju kao izvesnu konstantu divlji način mišljenja. Osim “divlje književnosti”, u žanrovski vrlo razuđenim izražajnim oblicima koji su već postali predmet raznovrsnih analiza, svakodnevno se susrećemo i sa »divljim naseljima«, »divljim ponašanjem«, „divljom trgovinom“, „divljim brakovima“ i sl. Navedenim oblicima divljeg mišljenja svojstvena je izvesna prirodnost u nastanku i razvoju koja se odvija nezavisno, što će reći i u suprotnosti od već postojećih socio-kulturnih zakonitosti, što ne znači da ove izražajne forme nemaju svoje zakone. jer se iza prividne haotičnosti naslućuje imanentna logika divljeg bujanja usaglašena sa elementarnim i najvitalnijim kriterijumima životnog opstanka. Za razliku od eksplicitnih zakona kulturnog razvoja koji prethode svakom postupku, akteri divljeg oblika mišljenja iako ne nastoje da logički konsekventno i jasno definišu pravila svog ponašanja, poseduju vrlo razvijeni osećaj o tome kako da ih se pridržavaju i kako da ih ne prekrše.
Moglo bi se reći da forme divljeg mišljenja nastaju na marginama savremene kulture koristeći još neosvojen ili istrošenošću kulturnih obrazaca oslobođen prostor za kreativno opredmećenje postojećih mogućnosti.
Brojni oblici divljeg mišljenja i izražavanja mogli bi se uporediti sa rastinjem divljih trava koje uspevaju na onom graničnom području između života i smrti, između prirode i kulture. U sektoru između dve sfere, on se opaža i skreće na sebe pažnju zahvaljujući postojećoj kulturi, ali svoje postojanje duguje, prvenstveno, snazi same divlje prirode, kojoj je kultura samo moguća alternativa. Njegova vitalnost se ogleda u gotovo neiscrpnoj imaginativnoj snazi za preoblikovanjem i recikliranjem postojećih i odbačenih elemenata sa đubrišta jedne civilizacije u novu celinu i spremnosti za prilagođavanjem na uvek nove okolnosti uslovljene savremenom gradskom kulturom.
Postmoderno doba
Posle bitnika, hipika, šminkera, pankera, dolazi vreme postmoderne u kojoj individualizam postaje bitno obeležje pojedinaca koji su svoj identitet stvarali od elemenata vezanih za iskustvo pojedinačnih poznatih potkultura. Potkulturna iskustva su deo kulturnog nasleđa čiji su elementi značajni prvenstveno za pojedinca koji ih je mogao koristiti za formiranje sopstvenog identiteta. Postmoderno vreme relativizovalo je značaj grupnog identiteta.
Iako bez izraženih kolektivnih potkulturnih manifestacija, pojedinci su se okupljali u grupe, poput navijača, ali bez izgrađenih stilskih već samo sa amblematskim odlikama. Pripadnost takvoj grupi bio je prepoznatljiv znak kluba koji je novom plemenu davao vizuelni identitet. Mladići u gradu postaju opsednuti pripadnošću toj grupi i zadovoljstvima koje nalazi u masi. Za pojedince navijanje postaje zanimanje, opsesija i način života. Današnji navijači su svojevrsni naslednici nekadašnjih urbanih bandi, koje su omogućavale pojedincima da pripadanjem grupi i njenom aktivnošću potvrđuju svoj identitet.
Tehnološke mogućnosti
I dok su kao pojedinci birali društvenu marginu, današnje tehnologije su im omogućile da se formalno objedinjuju u grupe na društvenim mrežama, fejsbuku, tviteru, iksu, a da deluju kao pripadnici jedne natkulture. U toj realnosti se po svom interesovanju objedinjuju gejmeri, fanovi influensera, a skriveno deluju hejteri koje podržavaju ili osporavaju njihovi istomišljenici.
Uprkos bitno promenjenim okolnostima potrebu za objedinjavanjem u grupe sa izvesnim potkulturnim obeležjima ljudi zadovoljavaju na različite načine. Tako su se javili i frigani i hipsteri. Frigani, čiji naziv je složenica od reči „free“ – slobodan i „vegan“- vegetarijanac koji ne koristi životinje za ishranu i eksploataciju, su pripadnici shvatanja da protest protiv današnjeg kapitalističkog načina hiperprodukcije hrane koja se velikom delom baca, treba izražavati minimalnom potrošnjom resursa, ograničenim učešćem u vladajućoj ekonomiji i vraćanje u upotrebu bačene hrane. Svoj antikonzumeristički i antikapitalistički stav ispoljavaju pretraživanjem kontejnera sa odbačenom hranom, kao i alternativnim odnosom prema osnovnim postulatima kapitalističke ekonomije izborom da budu nezaposleni, da se bave gerilskim baštovanstvom u parkovima i kao skvoteri bespravno se useljavaju u napuštene kuće.
Skvoteri imaju dugu tradiciju, a naziv potiče od pionira u Severnoj Americi koji su bez dozvole i neplaćanjem poreza naseljavali udaljene krajeve zemlje.
Ovim nazivom se označavaju pripadnici društvenog pokreta, od šezdesetih godina 20. veka koji su kao beskućnici nalazili smeštaj bespravnim useljenjem u neki prazan, napušten i vlasnički neodređen prostor. Bilo da je način preživljavanja ili politički čin, skvoteri odbijanjem da plaćaju stanarinu iskazuju kritički stav prema sticanju profita izdavanjem stana. Osnovno ljudsko pravo da se ima krov nad glavom ne sme biti naplaćivano i dostupno samo onima koji imaju novac.
Hipsteri su pripadnici savremene potkulture koji, rođeni krajem 20. veka potiču iz urbanih sredina i pripadnici su srednje ili više klase. Iako su ovim imenom nazivani pripadnici pokreta mladih belaca koji su usvojili ponašanje i kulturu crnačkih džez muzičara četrdesetih i pedesetih godina 20. veka, savremene hipstere karakterišu liberalni politički stavovi, slušanjem alternativne muzike, vegetarijanska ili veganska ishrana, nošenje staromodne i polovne odeće kupljene na buvljacima ili komisionima, puštena brada i tetovaža na telu. Dobiju na značenje u drugoj deceniji 21. veka, ali ne želeći da se odrede prema manifestnim karakteristikama, negiraju svoj identitet.
Izvor: Pečat
