U želji da prati raspravu o izvorima i korišćenju “Ljetopisa popa Dukljanina”, redakcija Žurnala upućuje na članak Solange Bujan, pod gornjim naslovom publikovanim u Radovima za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 43/6 (2011), str. 65-80.
Autorica dovodi u pitanje konsenzus koji se uvriježeno naširoko prihvaća u historiografiji, da je „Ljetopis popa Dukljanina“ najstarije južnoslavensko narativno vrelo. Analizom postojećih izdanja i rukopisa razjašnjava se nastanak tobožnjeg srednjovjekovnog izvora o povijesti Slavena od njihova dolaska na Balkanski poluotok u 6. stoljeću do konca 12. stoljeća. Pokazuje se kako je Orbini, benediktinac iz 16. stoljeća, načinio lažni povijesni dokument temeljem suvremenih neobjavljenih izvora i benediktinskih tekstova poput izvadaka iz nedavno objavljenih djela bizantskih povjesnika, čija je namjena da priči podaju vjerodostojnost. Rad omogućava da se rekonstruiraju stvarni i autentični srednjovjekovni povijesni tekstovi: dubrovačka kronika i tekst Marka Marulića koji je dosada smatran sažetim pregledom „Ljetopisa popa Dukljanina“.
Предраг Коматина: Рана дубровачка историографија и Летопис попа Дукљанина (2)
„Ljetopis popa Dukljanina“ smatran je prvenstvenim izvorom južnoslavenske povijesti. Tekst zapravo potvrđuje povijesnu realnost postojanja države Južnih Slavena u srednjem vijeku. Dosadašnja historiografija uglavnom smatra da se pojavio u drugoj polovici 12. stoljeća. Tekst bi poticao iz Duklje koja dostiže vrhunac svog razvoja i postaje kraljevina 1077. godine. Smatra se da je tekst prvobitno napisan na latinskom, ali na osnovu starijeg napisa na slavenskom. Iako postoje nedoumice oko identiteta autora, prirode djela i njegove svrhe, tekst se može smatrati srednjovjekovnim tekstom.
Čini nam se da, koliko god nastojali razumjeti pretpostavku da je „Ljetopis popa Dukljanina“ srednjovjekovno djelo, nedoumice i sumnje oko autora, mjesta gdje je nastalo i točnog datuma nastanka i dalje postoje. Uspoređivanje tekstova (izdanja i rukopisa) koji se tiču navedenog ljetopisa i suvremenih tekstova navodi nas na zaključak da se radi o falsifikatu iz 16. stoljeća, Mavra Orbinija (1555/56.-1610.), izdavača teksta na talijanskom 1601. godine. Dva autentična izvora: latinski Regum Dalmatiae et Croatiae gesta Marka Marulića i Annales Ragusini Anonymi, preko Tuberona, uz druge povijesne izvore nedavno izdane na latinskom, omogućila su mu da ocrta narativni kontinuitet „slavenske nacije“ od najstarijih vremena. Drugim riječima, navodni „Ljetopis popa Dukljanina“ nije tekst iz srednjeg vijeka, već suvremeni tekst koji nosi fragmente pravih srednjovjekovnih izvora. Pokušat ćemo najprije pokazati da se radi o falsifikatu, a zatim objasniti u koju svrhu je Orbini izradio lažni dokument.[1]
Iz Zaključka
Takozvani „Ljetopis popa Dukljanina“ koji je izdao Mavro Orbini pripada povijesnim falsifikatima kakvi se često mogu naći u to doba. Orbini koristi sve mogućnosti koje jamče autentičnost dokumenta čudesno (miraculeusement) pronađenog i objavljenog u obimnoj knjizi o porijeklu Slavena. Objavljujući ovaj tekst na talijanskom, Orbini izbjegava problem jezika i odgovarajućih arhaičnih srednjovjekovnih latinskih izraza. Također, izdanje fiktivnog prijevoda s latinskog na talijanski omogućilo mu je da se obrati velikom broju čitatelja.
Предраг Коматина: Дубровачки анали и генеза Летописа попа Дукљанина (3)
Kao i kod ostalih falsifikatora, na primjer kod Tatijaševa iz 18. stoljeća, koji je napisao srednjovjekovnu povijest Rusije, pokazuje se ista želja da se opiše prošlost, usprkos nedostatku povijesnih izvora. To je ono što goni autore da pomiču postojeću granicu između istine i laži. Želja da se piše sistematična povijest vodi ih da „izmišljaju“.
Također, iako se ta djela ne smatraju znanstvenim u kasnijoj historiografiji, jer su ocijenjena kao nedovoljno istinita, ona predstavljaju neporecivo važanm povijesni rad. Snaga naracije tih lažnih povijesnih dokumenata objašnjava se istim žarom da se ujednači povijest i da se na svaki način popune praznine iz prošlosti. Bez obzira na to, Orbini je stvorio mit o slavenskoj kronici koju će povjesničari u kasnijim vremenima preuzeti i održati do današnjeg vremena.
PUN TEKST ČLAKA U PDF-u
Skrećemo pažnju čitaocima i na članak autorke:
Solange Bujan, “La ‘Chronique du prêtre de Dioclée‘. Un faux document historique,”. Reveue des études Byzantines vol. 66 (2008), no. 1, pp. 5–38. (Persee.fr)
[1] O stvaranju mita o srednjovjekovnoj kronici u kasnijim vremenima vidi BUJAN 2008: 5-38, posebno 30-38.
