Piše: Redakcija
Odmah na početku valja reći da ne postoji apsolutno ništa sporno u cvijeću kojeg su dvojica ministara vanjskih poslova, crnogorski Ibrahimović i hrvatski Grlić Radman, položili na lokaciji logora za ratne zarobljenike u Morinju. Problem je u cvijeću koje nije položeno na drugim lokacijama stradanja, poput, recimo, splitske Lore.
Slatkorječive izjave ministarskog dvojca o suočavanju sa prošlošću i o pomirenju padaju u duboku vodu Bokokotorskog, ali i Splitskog zaliva, jer su jednosmjerne i selektivne, pa samim tim i neiskrene. Naime, i logor u Morinju i onaj u splitskoj Lori skoro su blizanci s pravnog aspekta.
Oba logora tretirana su pred nacionalnim pravosuđima i u oba predmeta donijete su pravosnažne osuđujuće presude protiv četiri lica za Morinj i osam lica za Loru. U oba logora utvrđeno je nečovječno postupanje prema zarobljenicima, uključujući tu i zlostavljanje sa smrtnim ishodom ili izravna ubistva. Možda i najvažnija sličnost je ta što su za zločine u oba logora osuđeni isključivo neposredni izvršioci, a sudovi se nisu bavili utvrđivanjem komandne odgovornosti koja bi vjerovatno dovela sve do Tuđmanovog Zagreba i Đukanovićeve Podgorice.
Ukoliko postoji razlika vrijedna bilježenja, to je ona hronijska. Naime, morinjski logor bio je aktivan nepuna tri mjeseca krajem 1991. godine, dok je Lora bila aktivni logor, pa samim tim i mjesto stradanja, sve do 1997. godine, dakle dvije godine nakon završetka rata.
Zbog svega toga, humanost i etika zahtijevaju da logor u Morinju ne bude usamljeni topos i paradigma stradanja zarobljenika i civila u ratovima devedesetih. Jedini način da on ispuni svoju funkciju pomirenja, jeste u njegovom udruživanju sa drugim mjestima stradalništva.
Zato bi Ibrahimović, umjesto dnevnopolitičkog i politikantskog performansa koji je uključio i ustupanje pozornice Gordanu Grliću Radmanu za njegove tirade na granici suvislosti, a koje uključuju i nekakvih 2,7 milijarde evra dugovanja u ratnoj i drugoj opremi, te potiranje hrvatskog (sic!) identiteta Dobrotske čipke, bilo bolje da pokrene nešto širu inicijativu i da pozove svoje kolege iz Zagreba, Sarajeva i Beograda da naprave jednu malu turneju i bez velike pompe se poklone na lokacijama koje su se duboko usjekle u svijest ovdašnjih društava kao mjesta na kojima je nečovječnost plesala svoj makabrični ples.
Lora, Morinj, Keraterm, Omarska, Tarčin, Čelebići, Heliodrom, Dretelj… samo su neka od mjesta na kojima bi ministri trebali skupa da polože cvijeće i skrušeno šute, oborenih glava. Taj prizor već bi se mogao nazvati stidljivim, ali prijeko potrebnim, korakom ka suočavanju sa prošlošću i ka pomirenju.
