Moderna vremena (1936) obeležila su poslednje pojavljivanje voljene persone nemog filma Čarlija Čaplina, „Skitnice“ (The Tramp), čija su akrobatska razdraganost i prepoznatljivi šešir, štap i brčići tokom prethodne dve decenije postali svetski čuveni – i takvi su ostali do danas.
Publika dvadeset prvog veka koja nikada nije gledala Čaplinov film Moderna vremena verovatno zna ko je on i povezuje ga – po svojevrsnom trenutnom prepoznavanju brenda – sa elegantno nezgrapnim hodom i siluetom njegovog ranog lika.
Njegov stil ofucane slapstik komike i vedre romantike – koji svakim pokretom preokreće društvene svečanosti i ozbiljnosti – takođe je ostao živ, predmet omaža i naklonosti među autorima i filmofilima.
Finski reditelj Aki Kaurismaki, na primer, obožavalac je Čaplina: njegov film Palo lišće (2023) blista živahnim neobičnostima koje celini daju radosni, „skitnički“ sjaj, uprkos sumornoj tematici (uključujući alkoholizam, usamljenost i siromaštvo) kojom se bavi. Čaplinov izvorni lik, naravno, uprkos svojoj vedrini, nije bio stran ni samoći ni nevoljama.
Moderna vremena takođe su označila Čaplinov prelazak u zvučni film, a naslov se može čitati delimično kao duhovito priznanje velikog pantomimičara da je zaista započelo novo tehnološko doba.
Objavljen u trenutku kada je Velika ekonomska kriza u Sjedinjenim Državama bila na vrhuncu, dok su se u inostranstvu učvršćivali fašizam i staljinizam, film prati sudbinu bezimenog „Fabričkog radnika“ koji se iznova „kvari“, izazivajući haos, ogorčenje, štrajkove i (među publikom) bespomoćan smeh i naklonost, dok se survava i klizi iz scene u scenu.
Kontrast između našeg doživljaja filma i bilo kakvog objektivnog sažetka koji o njemu damo deo je njegove privlačnosti.
S jedne strane, Moderna vremena počivaju na trezvenom uviđanju ponavljajućih, dehumanizujućih zahteva industrijskog rada, koji kod protagonista izazivaju „nervni slom“, a ipak je njihova krajnja briljantnost u urnebesnosti i lakoći pristupa, u lakoći s kojom Čaplin jednostavnu temu uzdiže na nivo zabave za sve.
Kao i uvek, izvođačka gimnastika (ovoga puta i sa rolerima!) istovremeno je klovnovska i suptilna, a Čaplinov veličanstveno razuzdani ples pravo je uzbuđenje za gledanje.
Posmatrajući ga, možemo ceniti posvetu američkog pesnika Harta Krejna, „Chaplinesque“ („Čaplinovski“), u slavu ove filmske superzvezde čiji svaki pokret kao da ispunjava jedno inače zaboravljeno obećanje: da „i dalje možemo voleti svet“, uprkos brojnim „krotkim prilagođavanjima“ i tek „nasumičnim utehama“ koje život nudi. „Kakva je naša krivica ako srce i dalje živi.“
Krejnova pesma pruža dragocen uvid u Čaplinovu umetnost, ali i u filmsku kulturu uopšte: kao da se filmovima iznova vraćamo u duhu „veselosti i potrage“, tražeći zaklon od „besa ulice“ ili se nadajući da će to neobično stvorenje, sreća, promoliti lice iz senki sveta koji je suviše često hladan i nazubljen.
Čak i dok Čaplin gladno klizi i kotrlja se u potrazi za sitnišem, on nekako uspeva da život učini očaravajućim, a bioskopsko platno privremenim domom. Moderna vremena su nežan i briljantan film – ostvarenje za sva vremena.
Izvor: Danas
