Piše: doc. dr Radoslav T. Stanišić
Oluja. Hram Kjoto. Trojica putnika namjernika – sveštenik, drvosječa i skitnica.
Zaplet filma čine suprotstavljena gledišta u fleš-bek stilu. Uokviren pokretnom kamerom i snimljen pod kišnim osvjetljenjem, Rašomon analizira nepouzdanost perspektiva, a skitnica mudro primjećuje da je ljudima u prirodi da lažu, ali isto tako veli da ga ne zanima da li je priča laž ili istina dok god je zanimljiva. Rašomon je Kurosavi donio svjetsku slavu, otvorio vrata širom svijeta japanskom filmu. Svako novo gledanje ovog filma potvrđuje prve utiske da je to neobično, dramski snažno, nadahnuto i originalno filmsko djelo, po motivima iz priče
»U šumarku« Rjunosuke Akutagave, smještene u vrijeme osmog vijeka. Kurosava se potrudio da izbjegne svaku predvidljivost tokom naracije i da dramaturškim obrtom zamrsi priču do kraja tako ostavljajući otvoren kraj, prepuštajući gledaocu da izvede svoj zaključak i da prihvati neku od ovih četiri istine.
Masako, lijepa žena izuzetne nježnosti, blagog pokreta i zagonetnog pogleda, pokušava da uvjeri kako je bila srećna sa svojim samurajem, kako su tiho i nenametljivo putovali, bili presretnuti u šumi i stravično poniženi — razbojnik je uspio da savlada njenog muža, da ga veže i da je na njegove oči siluje. Kome povjerovati i gdje tražiti stvarnost?
Kurosava ne žuri sa zaključkom i svakoj priči dodaje ponešto od mašte onog koji je izmišlja, kako bi ona bila što plastičnija. Žena svjedoči da je njen muž na prevaru zavezan i da se na junački način borio da se odveže usijecajući tako konopce kojima je bio vezan u svoje tijelo ali bezuspješno, prestavlja ga kao velikog čovjeka i junaka zato i nije mogao da podnese nanesenu sramotu. Ona plače i preklinje ga da odustane, ali bezuspješno, samuraj harakirijem spira nanešenu uvredu časti! Scena koja na kratko prekida priču iz fleš-beka i vraće je u razrušeni hram, gdje skitnica filozofski postavlja svešteniku pitanje, ali zašto žene tako koriste suze da bi slagale cio svijet!? Razbojnik Tajomara (Toširo Mifune) priča svoju verziju da je toga dana drijemao ispod drveta kada su naišli samuraj i negova žena, i vjetar je kriv za sve! Kaže da mu je donio miris žene, otkrivajući veo sa njenog lica. Bila je to kap u prepunoj čaši koja je izazvala Tajamorinu emotivnu erupciju.Taj trenutak on opisuje kao da je vidio boginju. Zato ih napada, želi da ima samo ženu, ali bez namjere da ubije muža ako ne bude primoran. Požuda pomračuje mozak. Uspio je da na prevaru savlada muža i da ga tako ponizi pred njegovom ženom. Mjeđutim, žena vadi bodež i u bijesu i plaču bezuspješno juri da ga probode. Tajamora je hvata i strasno poljubi, bodež ispada iz ruke zabadajući se u zemlju. Tako je po njegovoj verziji priče pristala da sa njim vodi ljubav. Žena je tražila za muža šansu da se bori s njim, jer mu jer nanio veliku sramotu.
Tajamora pristaje i junački ukrštavaju mačeve 23 puta, prije nego što ga ubije, ponosno ističe da s njim dosada niko u borbi nije ukrstio mač više od dvadeset puta i tako samuraju odaje počast za junačku borbu. Po razbojnikovoj priči samurajev mač je trampio za alkohol i napio se. Svešetnik kaže da muž ima svoju istinu priče.
Govorio je kroz duha-posrednika. Takehiro, koji se obraća putem medijatora, kaže da je njegova žena uzvratila na Tajamoruovu strast prije nego što je tražila od razbojnika da ubije Takehira. Ona nije mogla da podnese muževljevu pasivnost pa je nagovorila razbojnika da to učini.
Ne nalazeći rješenje u ubistvu, Tajamora bježi, a potom i Masako. Ostavljajući samuraja da počini harakiri. Samuraj proklinje onog koji ga baci u tamu i pakao.
Po njegovoj verziji, žena je svojim lukavstvom omamila razbojnika i tražila je od njega da ga ubije i baci u tamne dubine. Tajamora pita samuraja šta da radi s njom, njemu nije važno. Dok se oni raspravljaju žena uspijeva da pobjegne. Tajamora odustaje i odlazi. Samuraj ostaje sam i ženinim bodežom koji je ostao zaboden u zemji izvršava haraki. Drvosječa u čuđenju ističe kukavičluk i histeriju koja je podjednako zahvatila samuraja, njegovu ženu i razbojnika. Skitnica i tu priču dovodi u sumnju, jer podsjeća da je duh mrtvog samuraja svjedočio da je neko izvukao sablju iz njegovih grudi.
Zar ona nije kod razbojnika? Time se krug ovih varijacija zatvara, a sama fabula gubi za Kurosavu svaku važnost — ona je potpuno nemoćna da ovakvom filmu obezbijedi punu vjerodostojnost. Ovaj dramatičan i istovremeno lijep i izbudljiv film prenosi nas u svijet iluzija i sugeriše potrebu da u njenim okvirima nađemo tu apsurdnost smisla, na taj način dajući filmu novu dramaturšku svježinu. I dok troje putnika namjernika dovršavaju svoja sjećanja i u isčekivanju zatečena u razrušenom hramu čekajući da konačno stane pljusak, iz susjedne prostorije čuje se tanušni plač novorođenčeta. Sva trojica potrče i tamo zatiču napušteno bebu. Skitnica prvi dotrčava, pljačka je skidajući kimono sa nje, pravdajući svoju sramnu namjeru primjedbom: »Danas je nemoguće da čovjek opstane, ako ne pastupa sebično«. Drvosječa ga odgune i kaže mu da je to veliko zlo da tako pljačka bespomoćne. Ali ovaj ne odustaje dobacujući; ‘’Psima je bolje u ovom svijetu i ako nijesi sebičan ne možeš ni da preživiš! Ti si možda prevario sud ali mene nećeš’’. Previjani skitnica i lupež pita ga a gdje je onaj pozlaćeni ženin bodež, koji nijesi prijavio, prodao si ga sebično..?
U tom prestaje i oluja i sva trojica odlaze svojim putem .
»Prirodno je što danas sumnjamo u ljude«, kaže skitnica, a Sveštenik zaključuje, ako ljudi ne vjeruju jedan drugome onda je ovaj naš svijet pakao! Očigledno je da je Kurosava želio da ovim filmom izrazi svoje filozofsko priznanje i saosjećanje upućeno slabosti čovjeka, kao što je želio i da potvrdi poimanje da je stvarnost samo ono što svaki pojedinac, čovjek vidi u njoj. Kurosava završava ovu mračnu priču idejom ljudske dobrote. Drvosječa potišten odustaje od svađe i traži od sveštenika dijete, kaže da će preuzeti bebu i starati se o njoj, premda kod kuće ima još šestoro sedmo neće praviti veliku razliku. Sveštenik mu ozaren kaže, zahvaljujući tebi zadržavam svoju vjeru u ljude. Drvosječa odlazi sa bebom u naručju dok se zračak sunca i nade pojavljuje na nebu, ostavljajući iza sebe turobno i tmurno vrijeme i porušeni hram.
Izvor: RTCG
