Odlomio vrat Savo da studira u Beograd. Bila oskudna vremena i prilike, što nije sramota, pa mu majka spemila jednu pršuticu da čupne u studene dane kad pogana košava nakrivi. Kažem pršuticu, to su prije po vijeka bila sitna domaća prasad. Sad na Cetinju rastu velje svinje, pa je to pršut iz prave, da ga ne možeš zametnut’ preko ramena.
Pojeo Savo pršutu do kosti, oglodao, ne bi orao s krša mogao odvojiti ljuščicu, da osjeti so. Ali i koščurina, onaj čukalj, valja za na pasulj, da komšiluk zamiriše. Te Savo uzmi prostranu dvolisnicu „Borbe“, bio je ponešen komunista, pa zamotaj onaj čukalj i šnjim u obravnicu i natrag u dolinu bogova. Od tada mu, kod cetinjskih šereta, ostao nadimak Savo Čukalj.

Izrastao Savo u stasito momče, izdužio se, zarana i posijedio, bi rek’o od knjige i pameti inje mu u kosi. Znajući gdje je sigurnost najveća, i đe će bit’ najkorisniji za državu, zavrljači Savo te se učlani u partiju, komunističku. Njemu uzor, a partiji dika.
Poslije divnoga Brozova komunizma dođoše još grđa vremena njihova podmlatka. Nekakva momčad, tri golotrba u džemperima, dvoje bez „R“ i jedno sa brcima, dođoše i uzeše da vode državu. Jedno najglavatije – bikoliko sjede na čelo vlade. Brko nasmijani, i kad nije za smijeh, na čelo države, a treće, jedna avezina presamićena, zaglavari se na poslanike.
Vidio Savo da je došao brz napredak i osjeti da se ne može bez njega pa se uhvati u kolo. Igralo se koju godinu složno dok se ne svadiše ovo s brcima i ovo bikoliko. Na muku Savo na čiju će stranu. Da mu je snijevati ko je jači, dao bi cijelu pršutu i ne bi tražio čukalj. Kad se morala dići ruka za jednoga ili drugoga dogovore se četiri Cetinjaša, od kojih je jedan Savo, koji su bili članovi glavnog odbora partije, da budu uzdržani. Da se niko ne ljuti i da svakome mogu reći – bili smo uzdržani, ali smo bili bliži tebi. Kako je glasanje odmicalo, prva dvojica po azbuci poštujući dogovor, budu uzdržani, ali pošto je postalo jasno da će brkati potpuno nadjačati rkovitoga druga dvojica glasaju za brka.
Kada se nakon koje sedmice, i vještina i terenskog rada Vuka Maraša i njegova esnafa, glasanje ponovilo, i Savo i ova trojica su glasali pametnije, za novoga pobjednika. Ovoga što nas je ocrnio i obrukao pa smo bolje plasirani na listama gdje se kotira kriminal i korupcija nego na onima koje mjere uspjehe u sportu, recimo muškom vaterpolu i ženskom rukometu.

Savo, pošto nije bio daden za sport okrenuo se predano politici. Postao je predsjednik Opštine Cetinje. Docnije i narodni poslanik, državni direktor u „Crnagoraputu“.
Kad je bila zajednička željeznica Savo je za pola godine direktorovanja uzeo platu i 180.000 eura otpremnine. Toliko bi prosvjetni radnik jedva skupio za 30 godina, ali da ne potroši ni paru.
Bio je koju godinu zbog medijskog pritiska neraspoređen, sve dok se prije neku godinu nije pojavio na čelu državne Direkcije za saobraćaj.
I taman sam ovih dana razmišljao šta čini, što ga ovi novi ne počiste? Kad neko reče ne mogu, ponijeće velike pare za otpremninu zbog smjene prije kraja mandata.
Kakva otpremnina i kakav mandat ljudi? Ima li kraja glodanju države i čukalja?
Ovo nije priča ad hominem – lična priča o Savu.
Ovo je samo skica za portret Sava Parače. Zaslužio je svakim eurom oglodanim iz naše – državne kase. A njih je premnogo, i u hiljadama neupredivo više od oglodanih čukalja.
Mirko Plamenac
