Piše: Marija Nenezić
Još od ranih osamdesetih godina dvadesetog veka kada nastaje njegovo najpoznatije delo – „Njujorška trilogija“ – do aktuelnih dvadesetih godina dvadeset prvog, Pol Oster je zaposedao pažnju čitalaca i kritičara. Tokom godina dobio je i epitet modernog klasika. Nema u tehnici njegovog pisanja ičeg prevratničkog koje bi označilo suštinski novo poglavlje u istorijskom toku razvoja književnosti, ali duh senzibiliteta modernog vremena osvojio je srce i um savremenog čoveka. Osterov junak je pojedinac svestan života u popularnoj i masovnoj kulturi, često u potrazi za identitetskim osloncem, u jednoj avanturi odnosa nužnosti i slučaja kada slučaj neretko reši njegovu egzistencijalnu situaciju na čijim rubovima obavezno opstaje poverenje u emociju, ljubav, pravedno. Uspeo je, umetničkom, odličnom pripovedačkom tehnikom da razvije nekakav autentični, samo njegov, sentimentalizam modrog tipa, nadu da je „hepi end“ moguć dok se svesni deo bića uverava da su prepreke brojne.
Oster je i moderni romantik, takođe. Njegova poslednja knjiga nastajala približno u isto vreme kad i roman sećanja Baumgartner, kako tvrde poznavaoci američke kritičarske scene, naišla je na „zid ćutnje“. Kada se pročita knjiga Nacija okupana krvlju, nije teško zaključiti otkuda ta ignorancija. Oster je pre svega romanopisac. Njegova bibliografija beleži i zbirke poezije i esejističke knjige ali i u tom žanru, Oster pripoveda. Ispisuje priču. U ovoj poslednjoj esejističkoj knjizi, moderni klasik i romantik, širom otvorenih očiju postaje oštar kritičar američkog društva i istorije.
Počinje kao pripovedač, autor koji posmatra vlastitu porodičnu istoriju i odrastanje u senci jedne misterije, dedine smrti. Ko nije znao podatak iz njegove biografije, pratiće ovaj uvod u istraživački maraton, jer Nacija okupana krvlju je nastajala na bazi ozbiljnog istraživanja koje je Oster sproveo, kao tipično osterovsku priču razrešenja jedne misterije. Junak, Pol Oster lično ovoga puta, dugo nije uspeo da sazna uzrok smrti očevog oca. I kao što često biva i u njegovim romanima, slučaj mu je pomogao da misteriju razreši. Jedne zimske noći, 23. januara 1919. njegova baba ubila je njegovog dedu. „I kad god razmišljam o suštinskoj dobroti svoga oca, i o onemo što je mogao postati da je odrastao u drugačijim okolnostima, istovremeno mislim i na pištolj koji je ubio mog dedu, isti onaj pištolj koji je uništio život mom ocu“, zaključuje pisac uvodni deo knjige. Motivacija da piše o američkoj nasilnoj svakodnevicije i problemu naoružanja, lična je. No u elaboraciji jedne mučne teme, Oster nije nimalo ličan. On jeste Amerikanac, on jeste pisac Njujorka i Amerike koju voli, ali je i kritičar zemlje u kojoj je rođen i u kojoj je umro.
Ne kao ostrašćeni nezadovoljnik evidentnim društvenim i svakim drugim nepravdama već kao analitičar literarnog talenta i možda najvažnije od svega, kao humanista. Svi junaci su autentični. I dva momka sa kojima je kratko boravio na tankeru kompanije „Eso“ od kojih je jedan pokazao jasne simptome patologije i budućeg masovnog ubice i svi oni koje nije lično upoznao ali koji su upisani u krvavu istoriju masovnog ubijanja. Kada iskorači iz pripovedačke zone, Oster ulazi u analitičku i esejističku baziranu na poznavanju američke istorije i svakodnevnom analitičkom praćenju „slučajeva“. Iz te istorije izvodi i zaključak: „Ovo je zemlja koja je rođena iz nasilja, ali i s prošlošću, sa 180 godina preistorije proživljene u stanju neprekidnog rata sa stanovnicima zemlje koju smo prisvojili i s neprekidnim tlačenjem naše porobljene manjine – dva greha koja smo poneli u revoluciju i koja od tada nismo okajali.“
Indijanci i robovi kao beleg na licu moderne Amerike koji estetska operacija ne može ukloniti. Da bi izveo ovakav zaključak, Oster ispisuje analitičke stranice o istoriji Drugog amandmana i pravu ljudi da poseduju i nose oružje i ispisuje stranice jedne humanističke analize uzroka i posledica tog prava. Analitički pristup životnim sudbinama poznatih masovnih ubica Oster čini kao pisac a zaključak koji iznosi otkriva drugo ključno bolno mesto savremene Amerike – usamljenost ljudi u svojoj bolesti, u svom očaju, u svom besu, u depresijama… Knjiga Nacija okupana krvlju pisca i humaniste Pola Ostera koju je kod nas objavila izdavačka kuća „Geopoetika“ u prevodu Ivane Đurić Paunović ilustrovana je fotografijama zgrada Spensera Ostrandera u kojima su se početkom 21. veka dogodila masovna ubistva. Mnoge od njih su srušene do temelja. Ostale su samo fotografije objekata bez ljudi kao sećanje i opomena. I ova knjiga Pola Ostera je jedna velika opomena generacijama sadašnjim i upozorenje budućim. Ako bi se pisci i autentični humanisti pitali, ovaj svet bi bio dobro mesto za život. Onih drugih ima previše.
Izvor: RTS
