Piše: Sinan Gudžević
„Zlatni pir među ljudožderima“, to je naslov antologije vlastitih stihova Gorana Simića. Knjigu je usred ljeta 2024. izdala sarajevska izdavačka kuća Buybook, u ediciji Nulta stvarnost, koju uređuje Faruk Šehić. To je i posljednja knjiga Gorana Simića objavljena za njegova života. Knjiga je izišla krajem juna, a predstavljanje knjige upriličeno je u Sarajevu u prostoriji izdavača 21. avgusta. Video dokument sa toga predstavljanja ne daje nikakva povoda za slutnju da će pjesnik umrijeti pet sedmica kasnije.
Svoju antologiju je Simić načinio od 118 pjesama. Naslov je dopola svečarski, a otpola plaši. Pir je kod nas odavno sinonim za proslave godišnjice braka, neko je izbrojao da ih ima 17 vrsta. Izgleda da je riječ srodna s glagolom piti. Pedeseta godišnjica braka se među godišnjicama u dekadnom sistemu uobičajila kao „zlatni pir“. Druga polovina naslova se razumijeva kako iz pjesnikove škole tako i iz svijeta u kojem je živio. Dobro, svakako je ljudožderstvo metafora koja pristaje ovom današnjem svijetu, ali je pjesnika zapalo da pedeset godina življenja s Poezijom obilježi u svijetu koji nikad nije bio brojniji, pa je možda i zato ljudožderniji nego ikad ranije.
Svoj život s Poezijom u svom uvodu pjesnik naziva brakom. Iz toga braka je on iskakao u prozu, u dramu, u muziku, u dječje pjesme i bajke, ali je poeziji ostajao vjeran. On svoj „Zlatni pir među ljudožderima“ smatra svojom biografijom, i svojim memoarima. Ovako kaže: „Život mi je stao u stihove, pa su objavljene knjige identične fazama moga života. Da bih izbjegao oštrinu jednog eksera koji ovim izborom zakucavam u svoj kovčeg, svoje izabrane pjesme sam organizovao za čitaoca na obrnuti način: moji pjesnički počeci nalaze se na kraju knjige što je čin sujete kako bih natjerao znatiželjnog čitaoca da me upozna mladog tek na kraju.“
Pjesme je, dakle, poredao nenavadno. Na početku su najmlađe, a na kraju najstarije, to jest one napisane u mladosti nalaze se na kraju, a s kraja prema početku nižu se mlađe pjesme sve starijeg pjesnika. Tako ova knjiga podsjeća na one zgode iz starine kad bi se svitak papirusa ili pergamenta greškom namotavao na kalem obrnuto, držanjem desnom rukom, a odmotavao lijevom. Iz toga redoslijeda vidi se kako je pjesnik u mladosti pisao stihove koji se zovu vezani, to jest rimovani, strofe sa ukrštenim i obgrljenim rimama.
Kao anglosaksonski i francuski učenik, moglo bi se reći da Goran Simić u svome razvoju slijedio mišljenje J. L. Borgesa, koji je smatrao da je slobodni stih najzahtjevniji i najteži, te da bi pjesnici do njega morali dolaziti, a ne od njega polaziti. Te savjetuje da se do slobodnog stiha stigne vježbanjem u pisanju vezanim. Jako su rijetki pjesnici našeg jezika koji su takav put do slobodnog stiha izabrali te njime išli. U „Zlatnom piru“ Simićevom vidljiva je težnja da se napiše duga pjesma, zahtjev anglosaksonske književne hermeneutike. Zato je malo pjesama ove knjige koje su stale na jednu stranicu.
U pjesmama Gorana Simića velik usjek je načinio rat u Bosni. Najbolnije i najdublje njegove pjesme jesu one ratne sarajevske. On je taj rat preživio u Sarajevu, pred sam kraj je otišao u Kanadu. I u Kanadi je, kao pjesnik, bio gledan kao čovjek iz zemlje u kojoj je rat. I on je morao krenuti kroz književno čistilište Zapada: izdavači su željeli od jugoslavenskih pisaca da im pišu knjige o ratu, o masovnim silovanjima i etničkim čišćenjima, a da ljubavne pjesme i pripovijetke koje nemaju veze s ratom ostave za njih, to jest za pjesnike „zapadnoga kruga“. Takva izdavačka politika je učinila da se neki pisci iz Jugoslavije pročuju po zapadnim zemljama, neki su postali i jako poznati.
Goran Simić je za svoje pjesme, a pisao je i na engleskom, dobio književna priznanja u koja nema sumnje. No on nije ostao da živi u zemlji svoje nove priznatosti i novoga jezika. Nakon šesnaest godina u Kanadi vratio se u Sarajevo, da živi na rubu društva, usamljen, okružen ponekim prijateljem, i ponekim psom. On nije potvrdio stav Paula Eluarda da je pjesnik onaj koji mnogo više inspirira nego onaj koji je u vlasti inspiracije, te će buduće vrijeme pokazati i velike bijele margine Simićevih pjesama, one margine eluardovske šutnje, u kojoj gore usijano pamćenje i sjećanje kako bi stvorili delirij bez prošlosti.
„Ljudožderi“ iz naslova ove knjige kao da su najavljeni naslovom prozne knjige „Zapisi o bivšim ljudima“ objavljene prije dvadesetak godina. Gorki satirični stihovi Simićevi ponekad djeluju kao da su pisani po savjetu Henrija Michaudža: „Poezija je dar prirode, dar božiji, a nije rad. Već samo nastojanje da se pjesma načini dovoljno je da je ubije.“ Jedan od primjera za pjesnikov hod u krug putem punim trnja čini i pjesma „Na početku, nakon svega“:
Nakon što sam sahranio majku
bježeći sa groblja na koje su padale granate,
nakon što sam bratovu pušku vratio vojnicima
kad su ga donijeli u šatorskom krilu,
nakon što sam vidio požar u očima moje djece
dok bježe u podrum među strašne pacove,
nakon što sam kuhinjskom krpom obrisao lice starice
sa strahom da ću ga prepoznati,
nakon što sam vidio gladnog psa
kako liže krv čovjeka koji leži na raskrsnici,
nakon svega,
volio bih pisati pjesme koje bi ličile
na novinske izvještaje,
prazne i hladne toliko
da bih ih mogao zaboraviti onoga časa
kad me neko u prolazu upita:
Zašto pišeš pjesme koje liče
na novinske izvještaje?
Ovo je prividno udaljavanje od Lautréamontova stava da poeziju moraju pisat svi, ne jedan. Prividno, jer je Goran Simić do zadnjeg svoga izdiha bio pjesnik i vjerovao u poeziju. Pri tome je, može se reći sada kad je njegov pjesnički put zatvoren, hodao i po krugu i po njegovoj kružnici, od pesimizma preko bajki, teatra i muzike, sve natrag do pesimizma. Kao da je u pesimizmu slijedio Schopenhauera, a nihilizam dodirnuo kod Nietzschea. Nije se libio da posegne i za ironijom i sarkazmom, kao u pjesmi „Oglas iz 2016“:
…Gradimo preko noći sabirne logore za izbjeglice,
sa garantovanom diskrecijom,
nudimo veliki broj provjerenih i iskusnih zatvorskih čuvara
sa dugim iskustvom širom Evrope,
nudimo veliki izbor epidemija i bolesti za vanjsku upotrebu
a na poklon dajemo lijekove protiv iste.
Na rasprodaji imamo programska rješenja za nestanak
naroda, nacija i manjina.
Prekrajamo granice država po dogovoru
sa naplatom po kilometraži
a kao bonus poklanjamo humanitarnu pomoć iz zaliha…
Primamo i zapošljavamo radnike sa mentalnim smetnjama
i nepismene osobe
koje neće znati pročitati ovaj oglas
jer njima nije ni namijenjen…
To je samo komad zapisa iz jednog od pjesnikovih boravišta u paklu zapadne razularene politike. Ondje se stvorio silom prilika i sticajem okolnosti u nastojanju da u svom pjevanju slijedi razliku između tradicionalnog poimanja lirike i modernog stiha, koji je još od početaka francuskog simbolizma sve manje obavezan strogoj metrici, a sve više slobodan, i blizak prozi. A u to se istraživanje dao još kao mladić, s lirskom potonulošću u pjesmi „Krug“, koja je danas posljednja u posljednjoj knjizi:
Sad smo drugačiji. Slabost nas preteže
i sa ovom zemljom živimo u rimi.
Još nas samo savjest sa prošlošću veže,
još ugarak katkad s dimom vatru primi.
Izvor: Portal Novosti
