Piše: Sinan Gudžević
Sumnja u Ovidijev progonstvo u Tomi na Crnom moru došlo je iz Holandije, a Holanđani su ga držali skoro pola veka. Jakobus Johanes Hartman, koji ju je doveo do izražaja, objavio samo na holandskom, pa i kao penzioner, u svojim novinskim kolumnama. Neki kritičari veruju da je Hartman to uradio jer je bio svestan da njegovo tumačenje neće naići na široku podršku. Četrdeset godina nakon Hartmanove objave, javio se Otger Janssen,, Holanđanin i on, klasični filolog, koji je 1951. objavio članak od tridesetak stranica „Ovidijevo izgnanstvo, istina ili mašta” (De Verbanning van Ovidius, waarheid of fiktie), u kojem izražava uverenje da su i Epistulae ex Ponto tako i Tristia su fiktivna dela, koja nemaju nikakve veze sa stvarnim izgnanstvom pesnika u Tomi na Crnom moru. On smelo tvrdi da Ovidije ne samo da nikada nije bio prognan Tomi, već je svoje tužne pesme i pisma upućena sa Ponta tiho pisao u svojoj sobi u Rimu. Dakle, ono što je napisao pročitano je i caru avgusta!
Nadovezujući se na Hartmana, Jansen zasniva svoje tumačenje Ovidijevih elegijskih stihova iz egzila na četiri tačke: Avgustova osuda Ovidijeve Ars amatoria (koja se poslovično smatrala karmen kao jedan od razloga za pesnikovo proterivanje iz Rima) bila je slaba i kasnila je osam godina kasnije. njegovo objavljivanje, i ne može biti razlog za oštru kaznu o kojoj se priča dve hiljade godina; drugo, površnost, nedorečenost i izbegavanje Ovidija da navede svoju čuvenu grešku, izaziva sumnju i nepoverenje u ozbiljnost prekršaja; treće, nemogućnost uspostavljanja političkog razloga za egzil, odnosno za relegatio; četvrto, mnogi podaci koje pesnik daje o mestu Tomi su pogrešni, proizvoljni ili preuveličani.
Ono što Ovidije nagoveštava, ali nikada ne izražava, Jansen smatra nejasnim, promašenim, konvencionalnim, preteranim ili glupim. Sve je to nagnalo Jansena da Ovidijevo izgnanstvo proglasi pesnikovim izumom, i došlo je kao izgovor za slabljenje pesnikove moći. Po mišljenju kritičara, Jansenov argument ovde ne uspeva, jer on već prihvata jednu od Ovidijevih „fikcija” kao osnovu: „osrednost” njegovih dela iz egzila. Bolji argument bi bio to što je pesniku pripisao identifikaciju sa delom, iz čega bi sledilo da je pesnik, kada je njegov Ars amatoria (kao knjiga koja propagira preljubu) prognan iz javnih biblioteka, jednostavno otišao u izgnanstvo sa svojom knjigom.
Jansenove reči su naišle na kritiku. Tako je, Holanđanine Clemens Beukers, 1953. godine, piše da je Jansen morao da citira najmanje dva dokaza kako bi ono što je rekao dao barem verovatnoću: prvo, dokaz o izuzetno bliskim prijateljskim odnosima između Avgusta i Ovidija, koji bi bili ubedljivi za fiktivnost izgnanstva. pesme, i drugo, koje nude grčki primer za tako moćnu fikciju, jer Rimljani nisu bili na gubitku svoje književne mašte. Peter De Jonge, drugi kritičar Jansenove teorije, smatra je neuspehom. Jer polazi od upadljive činjenice da je prvi pomen Ovidijevog izgnanstva u književnosti tek iz četvrtog veka naše ere. Takav stav se ne može prihvatiti, jer je nedovoljan. Na primer, i Dato i Usluge opisuju razne činjenice iz života Vergilije, koji se pre njih nisu spominjali niti na bilo koji način spominjali, a kasnije generacije su ih prihvatile. A to što nisu pomenuti može imati više razloga: nedostatak posrednih izvora, političke prilike, književni ukus i sl.
Iz Holandije, Hartmanovo i Jansenovo mišljenje naći će pristalice u Britaniji. Tamo će Fiton Braun, u Liverpool Classical Monthli-u, broj 10.2 za 1985. godinu, objaviti članak sa vrlo jasnim naslovom „Nestvarnost Ovidijevog Tomitskog egzila”. U njemu će, između ostalog, reći: „Koliko ja znam, niko do sada nije u pisanoj formi ponudio argumente za to da Ovidije nikada nije bio u Tomama, osim, možda, Džej Džej Hartmana. Holanđanin H. Hofmann, koji („The Unreality of Ovid’s Tomitan Exile Once Again“. LCM 12: 23.) podržava Braunovu tezu da Ovidije nije bio prognan u Tomi, upozorava Brauna da su mu Hartman i Jansen prethodili na ovoj poziciji i takođe Cornelis Verhoeven, u svojoj knjizi „Senka kose. Predavanja o antičkoj književnosti“ iz 1979. Sa Braunom sumnja u Ovidijev boravak u Tomi napušta granice Holandije i odlazi u široki svet.
To širenje je sporo, sa malo odobravatelja i još manje pristalica. Među ovima ima i onih koji se, kako se kod nas kaže, prave ludi, pa stav koji je započeo sa Hartmanom, ili minimiziraju, ili čak prećutkuju, da bi se promovisali kao oni koji su ga otkrili. Sporni su protivnici mišljenja o fiktivnosti Ovidijevog izgnanstva, uz otpor, ćutanje i povremeni bolni komentar. Tišina je primetna i među nekima koji su se proslavili kao veliki Ovidijci. Tako, na primer, Georg Luck, u predgovoru dvojezičnog latinsko-nemačkog izdanja Tristia i Epistulae ex Ponto (Cirih 1963), ne pominje nijednom rečju bilo koga od onih koji su do tada osporavali Ovidijev boravak u Tomi.
Fiton-Braun takođe zasniva svoje osporavanje Ovidijevog boravka na meteorološkim činjenicama. Za dve hiljade godina Ovidijevi opisi mesta Tomi stvaraju sliku kraja sa ledenim zimama, gde žive varvari Geti i Sarmati. Braun navodi da su informacije koje je dobio od turističke kancelarije u Konstanci daleko od onih u Ovidijevim pesmama. Tomi ima klimu neuporedivo blažu od one koju nudi Ovidijev distis, sa surovim zimama, surovim hladnoćama, snegom skoro cele godine, Dunavom i Crnim morem okovanim ledom, u kome su ribe zatočene tako da gledaju u prolaznika. mimo otvorenih usta. Ovidijevo vino je potpuno pretvoreno u kugle leda, koje se moraju razbiti na komade i usisati. Tomi je mesto na istoj geografskoj širini kao Firenca, a na moru. I tako dalje. Sve ovo, a ima još mnogo toga, i teško je to izbrojati, izaziva tremu u nama koji smo Ovidijevo izgnanstvo, čuveno relegatio, ovu zamenu za smrtnu kaznu, smatrali delom svog života, što smo mnogo puta osećali dok čitajući Tristia i Epistulae ex Ponto pesnikovu bol i bogami zaplakaše. Kao ona o pesnikovoj poslednjoj noći u Rimu:
Cum subit illius tristissima noctis imago,
Quod mihi supremum tempus in urbe fuit,
Cum repeto noctem, qua tot mihi cara reliqui,
Labitur ex oculis nunc quoque gutta meis.Čim mi padne na pamet tužna noćna prilika,
Moj rastanak sa Rimom bio je i kraj,
Pa kad zovem iz noći i dragih koje sam ostavio,
Crte iz oka i tužni tužni skup lica kap.
I ti zemljotresi su uzdrmali ono što smo mislili da je razdvojeno, ali sada vidimo da nije razdvojeno: pesnikov život i pesnikovu pesmu. Za mene je sve ovo izazvalo neočekivano srodstvo po sličnosti. Branitelji stava da je Ovidije zaista bio prognan u Tomi, podsećaju me na neke hodže koje sam slušao u detinjstvu: pričali su o raju i paklu na onom svetu tako samouvereno kao da su svake godine tamo odlazili, a posle nekog vremena su dolazili. vratili i ispričali šta su videli. A oni koji tvrde da Ovidije nije bio prognan tamo gde kaže da jeste, podsećaju me na neke ateiste, koji tvrde da je nebo prazno, kao da su bili tu i gledali, ali ništa nisu videli.
Izvor: Portal Novosti
