Piše: Sinan Gudžević
U nedjelju, 8. septembra, blizu autobuske stanice u Sjenici, javi mi se čovjek dosta mlađi od mene:
– Merhaba, rođače, Sinane!
– Merhaba i tebi, no šta no merhaba!
– A poznaješ li me?
– Poznajem te, a ne znam koji si.
– Eto, a ja tebe poznadoh odmah, i znam koji si, a nijesmo se videli, pa ima i tries godina. Ja sam stalno taj i taj.
– Milo mi je, ja sam ponekad Sinan.
– E tako ti Boga, da te nešto pitam.
– Pitaj me, pa ću ti kazati šta znam.
– E pamtiš li Tita dobro?
– Tita pamtim dobro.
– E je li Tito bio stalno na televiziji?
– Tito na televiziji nije bio stalno, danas bih rekao da nije bio ni često, ni mnogo. A i da je bio mnogo, mnogima bi to bilo malo. A što me to pitaš, rode?
– Pa evo što: ovaj Vučić kao da živi u televiziji, svaki čas ga ima!
– Kažu ljudi da u nekoliko televizija ima i po pidžamu.
– Dobro kažu. A jesi li gledao šta je juče zborio u Ljuboviji?
– Nisam gledao, nisam slušao, mene taj Vučić ne privlači ničim, a odbija me ama dibidus.
– E vidiš, ja sam se juče pola dana ama dibidus zakovao za televizor! Da sam imao stoke, rikala bi i blejala od žeđi, dibidus me bog bio zaboravio uz televizor sa Vučićem.
– Pola dana si se zakrpio za televizor: pa nije svjetsko prvenstvo u fudbalu da gledaš tri utakmice jednu za drugom.
– E nije, na žalost nije, no sam gledao Vučića kako kobajagi razgovara sa narodom. A doveo sa sobom i nekakog gosta, nekakoga Danca, glavnoga iz te firme što treba da kopa tu rudu, taj nekaki jadarit, kraj jadnog Jadra.
– E bogami ti ni batinu ne bi osjetio po hrbatu, kad si toliko ostao pred televizorom da trpiš predsjednikovo prenemaganje u nepomaganje.
– Ada on je više prenemagalo nego nepomagalo, no sam šćeo da shvatim šta je toliko zapeo za taj Rio Tinto! Hoće da ga dovede da kopa tu nekaku rudu litijum, valjda je to ruda u toj rudi jadaritu. Hoće da ga dovede, ako ga ne dovede, ima da pukne posred hrbata. Evo sad ću navršiti pedeset godina, a do prije neku godina nisam znao ni šta je Rio Tinto ni šta je taj litijum.
– O litijumu, to jest o litiju, kako mi u Hrvatskoj slušamo, ni ja ti mnogo ne znam, a o Rio Tintu ponešto znam.
– Nešto mislim da tu nijesu čista posla: Rio Tinto pa Rio Tinto.
– Vidi, rode moj, ponešto sam čitao o tome. Ima više knjiga o toj kompaniji. Jedna od knjiga ima naslov „Zločin države na rubovima carstva“, a podnaslov „Rio Tinto, rat na Bugainvilu i otpor rudarenju“. Tu bi knjigu trebalo prevesti na naš jezik, pa bi se od čitanja i najžmiravije oči izbuljile. Ukratko, po svemu što se zna, Rio Tinto nije nikakva sreća, a velika nesreća jeste. Ta je kompanija od samog osnivanja počinila velike štete, izazvala velike nevolje svuda gdje se našla. Zagadila je vode, ostavila čitave planine otrovne jalovine, uništila ribe u vodi i tice u gori. Porazbolijevala ljude, mnoge raselila bez povratka. A nije prezala ni da izazove rat: na Papui Novoj Gvineji je Rio Tintovo rudarenje izazvalo i građanski rat. U njemu je Rio Tinto čak bio jedna od strana u sukobu. Tamo, u toj centralnoj Bugenviliji postojao je čuveni rudnik bakra, srebra i zlata Panguna, najveće nalazište bakarne rude na svijetu. Oko rudnika se zametnula pobuna, a iz pobune rat. Pobunili su se vlasnici zemlje na kojoj je otvoren rudnik, od pobunjenika je nastala revolucionarna armija, koja je upala u rudnik, zauzela ga i zatvorila, a rat je trajao šest godina. Sad je rudnik zatvoren, no rudarski koncerni po svijetu hoće da ga opet otvore. Ali im domaći političari sad ne vjeruju, jer znaju šta su počinili. Rio Tinto je bio među glavnim počiniocima.
– Dobro, a umiješ li mi kazati zašto je Vučić navalio da taj Rio Tinto gradi taj rudnik u Srbiji?
– To bih i ja rado znao. Iako ne znam šta bih s tim znanjem započeo. Vučić je slučaj za sebe: po cipcijele dane i po cipcijele noći opsjednut opsjednutošću za svojom vlašću, valjda računa da će mu Rio Tinto pomoći da vlast učvrsti. Čak sam i ja čuo Vučića kako onome nedužnom kraju obećava svijetlu budućnost sa Rio Tintom!
– Čekaj, kako će mu Rio Tinto učvrstiti vlast, a narod se sve više buni protiv Rio Tinta? A Vučića valjda bira narod, jok Rio Tinto.
– Dobro je što kažeš valjda. Znaš kako se kaže: može da bude, ali ne mora da znači.
– Meni se sad čini da bi Rio Tinto mogao da bude zamena za narod, pa će Vučića da bira Rio Tinto, a narod neka se oseća odmijenjeno.
– Meni Vučić pomalo liči na našeg rođaka Musu, ako ga nisi znao, za njega si čuo. On je svaki dan išao na brazde u livade i navrtao vodu na svoju livadu. Stisla ljuta zima, snijeg pokrio sve, led okovao potoke, mrzne se jaje u kokoši, a Musaga motiku u šake i na livadu. Razbij led pa navrni vodu u brazdu, a brazda vodu na livadu. Tako po cijelu zimu, ama svaki dan, o proljeću da ne zborimo. Misli da će mu livada u ljeto bolje roditi ako je zaliva i zimi. To je radio stalno, do smrti. A livada mu rađala isto kao i druge livade. Jedan naš rođak mu je rekao da će mu brazdu navrnuti i u grob.
– E da si vidio sinoć kako Vučić ljudima dijeli asfaltni put! Te ovome pola kilometra, te onome trista metara. Šakom i kapom. Isto kao kad dođe gost u kuću i dadne deci bonbona.
– Kad spomenu bonbone, došao u jednu kuću na našoj Odvraćenici zet iz Beograda, došao prvi put u tazbinu. I donio darova, svakog darovao. Donio, to jest dovezao, i dosta flaša rakije i silu vina i sanduke piva. I komšije se zapile s njime i sa tastom i šuracima, pa mu jedan, malo pripit, kazao: „E zete, lepih si nam darova doneo, hvala ti, zete, no, zete, što ne donese i deci bombona?!“
– A šta misliš, bi li Tito, dao Tintu da kopa litijum?
– Tito Tintu ne bi dao ništa. Tinto nikad nije provirio u dolinu Jadra. Rio Tinto se u Titovo vrijeme nije čuo ni da je živ. A postojao je, činio je kopačine bakra, izrabljivao i tlačio rudare i rudna naselja. Tinto je rođen prije Tita, a evo ga još je živ i čini štete po zemlji, a od šteta zgrće pare. A vidi, evo ću ti kazati nešto iz vremena poslije Tita. Krajem godine 1986. pročulo se po beogradskim kafanama kako je Jugoslavija potpisala tajni ugovor sa Njemačkom o ustupanju napuštenih jama tuzlanskih rudnika soli za odlaganje njemačkog nuklearnog otpada. Pročulo se, pa se širilo iz kafana u kuće. To je bilo u vrijeme kad je beogradska čaršija svašta mrmorila, dosta toga je dolazilo iz kuće i kuhinje Dobrice Ćosića, to znam danas, onda nisam znao. Ja sam tada, u Beogradu, bio član u nekom Odboru za zaštitu čoveka i okoline. I kad se pročulo to o nuklearnom njemačkom otpadu, sročio sam, zajedno sa mojom drugaricom Biljanom Jovanović, pismo i poslao ga na Savezno izvršno vijeće. U pismu smo naveli šta smo čuli i šta se priča, i kao članovi toga odbora zatražili objašnjenje. I nakon dvadesetak dana dobili smo termin za razgovor u SIV-u. Išao sam sam, Biljana nije htjela. Primio me najprije Ismet Kreso, on je bio pomoćnik premijeru Branku Mikuliću. Kad je čuo i usmeno zašto sam došao, rekao je da uđem kod predsjednika. Tada sam prvi i jedini put uživo vidio Branka Mikulića. Bio sam dvadesetak minuta kod njega. Vrlo srdačan, i u srdačnosti odlučan, kazao mi je: „Zapanjilo me je ovo što ste naveli u pismu. Znajte, rode Sinane, nikad mi partizani ne bismo takvu stvar počinili svojoj zemlji! Nikada, nikada, nikada! Pozdravite vaš odbor i recite članovima neka se brinu za čovjeka i okolinu, a oko njemačkog nuklearnog otpada neka budu mirni.“
– E vala, rode Sinane, ovo mi bi milo. Takvih čuda više nema.
– Ima čuda svuda, čuda su razna. Evo i nad naš kraj se nadvilo jedno čudo. Bolje bi ga bilo zvati baukom. Ako se šta ne učini, to nas čudo neće lišiti, pa taman da Rio Tinto i ode iz Srbije praznih lopata.
– A znam šta zboriš! A kuku nama, bogomi! Ako otvore taj kobajagi zlatni, a zapravo rudnik bakra i olova i cinka, pa nam po temelju zapogane Rogoznu, ni mi u Sjenici nećemo disati šta smo dosad disali. A Pazaru se piše crno, šta crno, najcrnje! No, imaš li mi kazati barem neko lijepo čudo?
– Imam. Evo, prekjuče sam, kod Kaima Elezovića, sina moje tetke Kime, u ovome vašem sjeničkom Krću vidio kako je jedna bijela kučka smajčila jednu crnu mačkicu, i mačkica doji na sisama kučkinim.
– E nemoj! E to još nisam ni čuo ni vidio.
– Evo ti pa vidi snimak, načinio ga je za mene Kaim.
Izvor: Portal Novosti
