Saznao sam da je Nikola Kolaković rođen u Beogradu, i da je još i pisac, da je autor triju knjiga. Nisam to saznao od njega, on je bio dalek svakom predstavljanju sebe ne samo kao pisca, već i kao pjevača. Govorio je za sebe da je „bivši u svakom pogledu“, da je „primerak pevača u pokušaju, a pokušaj od pisca u pokušaju“
Bio sam u Beogradu, i ušao u restoran Grmeč u Makedonskoj ulici. Posljednji put sam u Grmeču sjedio još za vrijeme Jugoslavije. Grmeč je danas uređen drukčije nego nekada. Stolovi su raspoređeni drukčije, na zidovima su danas slike glumaca i književnika, onih kojih više nama. Tu su Brana Petrović, Borislav Pekić, tu je Čkalja, Zoran Radmilović, tu je i Andrić. Grmeč je bio jedan od vrhova kafanskog „bermudskog trougla“ uz Šumatovac i Pod lipom. Kafana Grmeč je važan dio onoga što se patetično i nostalgično naziva boemskim Beogradom.
Među slikama na zidu nisam našao jednu koja bi ondje morala stajati. To je slika Nikole Kolakovića, pjevača i pripovjedača. Kolaković je do svoje smrti često sjedio u Grmeču. Ondje sam ga i upoznao, i viđao ga barem dvije godine, bio je jedan od najstalnijih gostiju. Danas mi se čini da ga nisam viđao nigdje do u Grmeču. Dolazio bi oko podneva, i čim bi sjeo, već bi se za njegovim stolom našao neki kafanski drug. Bio je od onih ljudi koji za kafanu imaju sve vrijeme ovoga svijeta.
Dugo mi je djelovao nestvarno, da ne kažem mitski, jer sam njegovo pjevanje slušao preko radija, uz pratnju Narodnog orkestra Vlastimira Pavlovića Carevca. Moj tetak Iljaz Kalčinić je volio njegovu pjesmu „Stani, stani, Ibar vodo“, koju je bilo nemoguće nabaviti na ploči. Jednom sam to Kolakoviću i kazao. Otpjevao mi je prvu strofu, utiho, ni pola glasa, da ga čuje samo onaj što sjedi za njegovim stolom. Tek slušajući ga za stolom pojmio sam koliko je njegov glas bio plemenit i raskošan. U te dvije godine nekoliko puta mi je, svaki put na moju molbu, znao zapjevati:
Stani, stani, Ibar vodo.
Ibar vodo,
Kuda žuriš tako?
Kuda žuriš tako?
I ja imam jade svoje,
Jade svoje.
Meni nije lako,
Meni nije lako.
Prvih mjeseci sam mislio da je Nikola rodom iz Kraljeva. To je svakako bilo zato što bi nakon dvije-tri čašice nastavio:
Ponesi me ti sa sobom,
Ti sa sobom,
Do Kraljeva grada,
Do Kraljeva grada.
Tu bi bio kraj njegova pjevanja vodi Ibru u kafani Grmeč. Dalje ne bi pjevao. Kao da je za njega pjesma završavala u Kraljevu. Jednom smo se zapričali o rijeci Ibru. Pokušao sam ga privoljeti da prihvati ondašnje moje tumačenje da su naš Ibar i španski Ebro imenjaci, kao što su Ivan i Jovan. I da su svojte. I potkrijepio sam mu tvrdnju time da su obje vode svojta sa latinskom riječju imber, kiša, pljusak. A da je Ebro još i ime grčko Ἴβηρ, Ibēr i da su ga Rimljani zvali Hibēr, to jest Ibēr, a ta je riječ dala ime cijelom Iberijskom poluostrvu.
Pa sam mu kazao da na Balkanu imamo dva Ebra: Ibar, koji izvire u visokoj planini Hajli kod Rožaja i teče do Kraljeva grada, i Hebro (grčki Ἕβρος, Hébros, novogrčki Évros), davno ime rijeke Marice. On me sasluša, pa kaže: „Kupljeno! Ovim se stavlja na znanje radnim ljudima i poštenoj inteligenciji da se od danas Balkansko poluostrvo zove Ibarsko poluostrvo i da se potvrđuje da mu je Iberijsko poluostrvo krvna svojta. I ne samo da se tako zove, nego da se od danas Balkansko poluostrvo i svi pripadajući mu pridevi imaju zameniti ibarskim!“
Bolje smo se upoznali u proljeće 1980. Čim bi me vidio u Grmeču, zapjevao bi mi novu inačicu pjesme: „Imber vodo, Imber vodo, kuda žuriš tako“. Početkom ljeta te godine upoznao sam, zahvaljujući prevodiocu Dragu Teševiću, i spisateljicu i prevoditeljicu Veru Kolaković, koja je bila udata za Nikolu, pa se od njega razvela, a zadržala njegovo prezime. Vera mi je pričala da je nekoliko puta Nikola pjevao i za Tita, na dočeku Nove godine, ‘a i onako’, te da je jednom i ona bila s njime na dočeku. Tito je volio Nikoline pjesme.
Saznao sam da je Nikola Kolaković rođen u Beogradu, i da je još i pisac, da je autor triju knjiga. Nisam to saznao od njega, on je bio dalek svakom predstavljanju sebe ne samo kao pisca, već i kao pjevača. Govorio je za sebe da je „bivši u svakom pogledu“, da je „primerak pevača u pokušaju, a pokušaj od pisca u pokušaju“. Nikakva lažna skromnost nije u njemu stanovala, bio je čista svježina među jurodivim narcističkim primjercima kojih nije bilo malo za kafanskim stolovima.
Nabavio sam i dvije knjige njegovih kratkih priča, „Izgnanik“ i „Terazijske priče“, obje složene latinicom, a posvete mi je napisao ćirilicom. Kad sam jedanput pokušao da od njega dobijem podrobnosti priče „Moj komandir“, koja se odvija prvih mjeseci nakon rata na padinama Golije iznad Novog Pazara, rekao mi je da je sve tu napisano kako je bilo, da ga je komandir nosio na leđima, a on spavao i na leđima komandirovim sanjao kako su došli neki skijaš i neka skijašica i zaklali komandira. Kaže, ja se probudim, a komandir hodi sa mnom na leđima, i ne zna da je zaklan.
Posljednji put sam vidio Nikolu Kolakovića u Grmeču 27. jula 1981. Bio je ponedjeljak malo prije podneva. Dogovorio sam se s pjesnikom Bratislavom Batom Milanovićem da se nađemo u Grmeču. Došao sam malo prije Bate i vidio kako za prvim stolom u drugoj prostoriji sjedi Nikola Kolaković sa čašicom konjaka. Pozdravili smo se, ja sam sjeo za stol u prvoj prostoriji. Samo što je Bata Milanović ušao i sjeo, dva konobara su potrčala prema stolu Kolakovićevom. On klonuo, glava mu pala preko stola. Iz džepa na košulji kratkih rukava virila mu je crvena novčanica od sto dinara (on ju je duhovito zvao parip, spojivši u riječi pare i sliku konja na novčanici).
Jedan od konobara mu je pipao bilo, drugi mu je pokušavao vratiti disanje. Hitna pomoć je brzo stigla, čulo se kad je doktor rekao da je smrt nastupila trenutno. Iz kuhinje su donijeli veliki stolnjak i pokrili ga. Većina gostiju je napustila kafanu, oni koji su ušli sjedali su nemajući pojma da pod bijelom plahtom sjedi mrtav čovjek. Nije prošlo mnogo vremena, pred Grmeč je došlo vozilo pogrebne službe, a u Grmeč su ušla trojica ljudi, s rukavicama i maskama preko usta i nosa, položili Nikolu Kolakovića na nosila, pokrili ga, učvrstili vrpcama i ubacili u onaj furgon.
Nakon što se sve kako-tako smirilo, izašao sam iz Grmeča i iz govornice preko puta javio vijest Veri Kolaković u Narodnu knjigu gđe je radila kao urednica. Ona je jedva izustila pitanje i odgovor: „A je li, jeste!“ Kasnije mi je rekla da bi bilo veliko čudo da Nikola ne umre u Grmeču, ako mu je već bilo suđeno da umre danju. Ondje je proveo pola svoga života, a njegovo piće je uzrok njihova razvoda.
Grob Nikole Kolakovića je na Novom groblju u Beogradu, na parceli 45. Dvaput sam, u godinama nakon njegove smrti, išao na taj grob. Zahvaljujući Srđanu Ćešiću od ovog proljeća imam nekoliko fotografija toga groba. Na nadgrobnoj ploči su imena dviju žena: Dobrile Kolaković (1902 – 1936) i Olge (1905 – 1970). Ispod imena piše: spomenik podiže suprug Vlada. Na dnu spomenika, na kamenom okviru je ime Nikole Kolakovića (1926 – 1981). Koja od dvije žene je majka Nikolina, i je li ijedna, te da li mu je Vlada otac, nisam uspio saznati.
Za onih nekoliko susreta s njime u Grmeču, ne sjećam se da je ikada govorio o svojim roditeljima ili rođacima. Fotografija uz ovaj tekst je s razglednice kakve su se nekada štampale sa slikama poznatih pjevača. Našao sam je u „Terazijskim pričama“ u Grabu na Goliji, odakle ovo pišem. Nisam znao da tu razglednicu imam, a siguran sam da mi je nije dao onaj koji je na slici. Za tu sliku bi prikladno mjesto bilo među onima na zidu Grmeča.
Izvor: www.portalnovosti.com
