Bila je to jedna od najvećih avio nesreća ne samo u Crnoj Gori, već u cijeloj Jugoslaviji. Desetak dana bilo je potrebno da se tijela identifikuju, neki putnici nikad nisu identifikovani. Predveče su se na vrhu planine Maganik, na mjestu gdje se dogodila nesreća okupili mještani. Iz okolnih sela, došli su ljudi pred noć, okupili se i zapalili vatru. Oni su došli sa idejom da stražare…
Prije pedeset godina, 11. septembra 1973. godine, avion koji je letio na relaciji Skoplje – Titograd udario je u vrh planine Maganik. Stradalo je 35 putnika i šest članova posade. JAT-ova karavela udarila je u Babin zub. Nedavno je na RTCG emitovan emotivan dokumentarac o toj nesreći, govorili su članovi porodica poginulih, ljudi koji su prvi stigli na lice mjesta, bivši piloti i državnici.
Bila je to jedna od najvećih avio nesreća ne samo u Crnoj Gori, već u cijeloj Jugoslaviji. Desetak dana bilo je potrebno da se tijela identifikuju, neki putnici nikad nisu identifikovani. Sahranjeni su u kolektivnoj grobnici. Tijela preminulih bila su rasuta po planinskom masivu, teško pristupačnom. U akciju prikupljanja tijela uključili su se odmah planinari i spasioci. Ali jedan detalj je jednako dirljiv i strašan, predveče su se na vrhu planine, na mjestu gdje se dogodila nesreća okupili mještani. Iz okolnih sela, došli su ljudi pred noć, okupili se i zapalili vatru. Oni su došli sa idejom da stražare, da ne bi tokom noći prišle zvijeri i raskomadana tijela putnika odnosili i mrcvarili.
Taj gest lokalaca vrijedi pominjati, vrijedi podsjećati na te ljude i njihov čin. Nisu seljani došli da čuvaju samo preminule. Čuvali su sve njihove porodice, kad već nije bilo pomoći da se neko preživjeli pronađe i spase, ljudi su čuvali čovjeka od zvijeri. Pomagali su kad se već činilo da se pomoći ne može, ali oni nisu odustajali da od ideje da sačuvaju ljudsko u čovjeku. To je valjda pitanje ljudskosti i časti.
I to je Crna Gora, to je jedna priča koja je jača od svega, od granica i identiteta, od podjela i politike. Taj detalj, da ljudi sjede pored vatre i stražare mrtva tijela dok ne dođe njihova porodica, dok ne dođe služba koja će po danu uraditi svoj posao i tijela prebaciti na sigurno, to je dokaz da “ima ljudi”.
Takvi dokumentarci i te priče podsjete nas na smisao postojanja, da na tren zaboravimo silna prepucavanja, prebrojavanja, fotelje, nadglasavanja i žuč. Ima u istoriji Crne Gore mnogo sličnih primjera ljudskosti, nije “zgorega” podsjetiti s vremena na vrijeme na te priče, jer one nas restartuju. Na trenutak postanemo ono što u osnovi jesmo i čemu valjda najviše treba da težimo, da budemo prije svega ljudi.
Zaboravili smo, možda prebrzo i prelako sve limenke, petlje, koverte, zaboravili smo i aferu “Darko i Azra”, zaboraviće se brzo i ovo kockanje oko formiranja nove Vlade. Proći će i ovo. Vrijeme je da shvatimo da nakon ove Vlade, stići će i još jedna, sigurno, još mnoge. Neće ni njih biti lako formirati, jer se učimo demokratiji, novom sistemu, politici koja je u osnovi kao partija pokera, pitanje ko dobro blefira i ko kakve karte ima. Nema tu mnogo oslanjanja na velika očekivanja.
Za pedeset godina sigurno se neće pominjati kao važni i relevatni događaji za koje ovih dana vjerujemo da su mnogo važni. Prekriće ih nove afere, nove politike i struje. Vrijeme će sve učiniti nebitnim. Ali prošlo je pedeset godina od avionske nesreće i jednog naizgled sporednog čina seljana iz okoline planine Maganik, čina koji zaslužuje duboki naklon i sjećanje.
Ako postoji dokaz da je prije pedeset godina u Crnoj Gori bilo ljudi, nadajmo se da ti tragovi postoje i danas, da će se probuditi, da će u Vladi biti makar nekoliko ljudi na koje će Crna Gora računati i da će učiniti nešto što će se po dobru pominjati nakon pedeset godina.
U kratkoj biografiji pisca Ivana Tokina osim datuma rođenja i osnovnih biografskim podataka stoji i posljednja rečenica koja kaže: “Nada se najboljem”. Ni nama ne preostaje ništa drugo, osim da kažemo: “Nadajmo se najboljem”. Vrijeme je jedini test. Majstorsko rešeto. Tako bar vele.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
