Piše: Sinan Gudžević
Na web stranici Casa della poesia, objavljena je prije nekoliko dana pjesma pod naslovom “Il viaggio di Adorno” (Adornovo putovanje). Autor joj je Mauro Makario, pjesnik, pripovjedač, dramaturg, režiser, godište 1947, rođen u Liguriji.
Postoji specijalni dopisnik
koji luta među ruševinama
za njega nakon Aušvica
više nije bilo moguće
pisati poeziju
to bi bio barbarski čin
mislim da je imao pravo
a ja i dalje pišem poeziju
ali se ne zadržavam
na pjevu ptica
ili na geranijima na balkonima
želio bih dati
zvučnu i mirisnu notu gorčine
ljudskim okrutnostima
ali to moje ispada patetično brbljanje
Specijalni dopisnik procjenjuje teritorij
koji hologram smatra
odličnom investicijom
elitnim naseljem
iznad bezmjernog groblja
projektom koji je već oproban
na podvrgnutim američkim domorocima
s izvrsnim rezidencijalnim rezultatima
ali hologram nije čovjek
to je virtualni artefakt
kao i njegov narod
glas koji je izrazio
bio je masovni suicid
nije slučajno rečeno
izborna urna
urna pepela
ovdje je, međutim, pepeo nesretno nastao
bez općeg biračkog prava
Specijalni dopisnik skuplja česticu prašine
raspoređuje je po savjestima
dok ne potvrdi
svoj stari koncept
nakon Gaze
više nije moguće pisati poeziju.
Prostor ove rubrike ne dopušta da se objavi i original, nešto što bi moralo pratiti stihove. Upućeniji čitalac će u Makariovoj pjesmi lako vidjeti pjesnikov odgovor na čuvenu riječ koju je Teodor V. Adorno napisao u svom eseju “Kritika kulture i društvo”: “Nakon Aušvica pisati pjesme jest barbarski, a to nagriza i spoznaju koja pokazuje zašto je postalo nemoguće danas pisati pjesme”.
Više puta dopunjena, preformulirana, pa i revidirana, riječ je izazvala mnogo komentara, opovrgavanja, polemika. Nije manjkalo ni optužbi: jedna je bila da Adorno pjesništvo smatra veselom djelatnošću, koju je dokinuo Aušvic, ta metafora barbarstva. A zašto samo pjesme, a gdje su druge umjetnosti, pitalo se. Pa se proširivalo te zaključivalo kako je “pjesma” u iskazu metafora za “kulturu”, a Aušvic za “barbarstvo”. Diskusija nije završena, konclogori nisu nestali, a nisu ni pjesme.
Da je Gaza konclogor, to kazuju ljudi iz čijih ograda zubnih ne izlijeću olake tvrdnje. To kažu Jevreji, najbolje je da njih navedem, na primjer, Gideon Levi, to kaže i Norman G. Finkelštajn, kaže Moni Ovadia, da ne nabrajam dalje. Neki uz konclogor dodaju i “pod otvorenim nebom”, dodatak s kojim se ne zna čemu služi, jer je svaki konclogor bio pod otvorenim nebom, ma šta “otvoreno nebo” značilo. Vjerovatno je to nebo zamjena za “ozemlje bez bodljikave žice” ili za “barake bez krova”.
Gaza je konclogor odavno, ali će teritorijalno biti sužen, kad izraelska zločinačka vojska sruši sve što je izgrađeno u Gazi, i u Pojasu Gaze. Tada će biti ustanovljen logor za preživjele, u koji će se ulaziti dobrovoljno, a izlaziti se neće moći. Ne izmišljam, ovo prepisujem od Gideona Levyja. Iz toga logora logora (dvaput logora) ima da država Izrael raseli one koje još nije pobila. Izraelski moćnici tvrde da su već sklopili dogovore sa trima zemljama koje će preuzeti preživjele Palestince.
Nakon što pobijeni i okrvavljeni konclogor Gaza bude ispražnjen, u njega neće ući neki američki general niti će u njega uvesti nešto stanovnika Izraela e da im pokaže šta su od ljudi i grada ondje počinili vojnici njihove zemlje. Neće, danas je to nemoguće, jer američki generali danas pomažu Izraelu da Gazu izgladni, da stanovništvo pobije i protjera. Nema više u američkoj vojsci nikakvog generala Džordža S. Patona Jr. da povede hiljadu stanovnika Vejmara u Bihenvald e da vide šta su počinili oni koji su im bili vladari.
Američki Jevrej Norman Finkelštajn, autor brojnih knjiga o cionizmu i sukobu na Bliskom istoku, među njima i knjige o industriji holokausta i o antisemitizmu kao oružju, jedan od jedinstvenih svijetlih primjera ljudskosti, još je 2016. u predgovoru knjizi o Gazi kao mučeniku pod izraelskim ludilom predvidio sve što se danas događa. Nije prorekao, nego je zaključio koristeći se svojim znanjem. Kao što Tales iz Mileta nije gatanjem prorekao pomračenje Sunca godine 525. prije naše ere, već je izračunao kad će se ono dogoditi.
Ovako je napisao Finkelštajn: “Ono što je snašlo Gazu jeste katastrofa načinjena ljuskom rukom. U svojoj dugotrajnosti i nemilosrdnosti, u tome što se zbiva, ne u magli rata ni u dalekoj tami, već usred bijela dana i pred očima svih, uz saučesništvo mnogih, ne samo kroz činjenje, već zbog svjesnog nečinjenja da se spriječi, ona je i dalje zločin zločinačke zlobe. Čitaoci će sami prosuditi je li moj opis naivan ili ga dokumentarna građa potvrđuje; je li autor pristran prema Gazi ili mu činjenice daju za pravo; predstavlja li Gaza izazov ‘narativima’ u sukobu ili izazov razotkrivanja njezine nevinosti iz mreže laži koje je skrivaju.
Bilo bi politički razborito o tome razglabati s obzirom na složenost Gaze. No, to bi bilo izbjegavanje moralne odgovornosti. Jer Gaza govori o Velikoj Laži sastavljenoj od hiljade drugih malih laži, ponekad naizgled zbunjujućih i tajanstvenih. Cilj ove knjige je da obori tu Veliku Laž razotkrivajući svaku od tih malih laži. Nije ova knjiga pisana s ljubavlju. Naprotiv, to je bio iscrpljujući, podroban rad i zadatak, vođen dubokom odbojnošću prema laži, osobito kada se ona stavlja u službi moći i kad je ljudski život na kocki. Ako je zlo u detaljima, onda se protiv njega i može boriti i ukloniti ga jedino metodičnim razotkrivanjem logike i dokaza. Unaprijed molim za čitaočevo strpljenje, jer da bi se prošlo kroz ovu knjigu potrebna je beskrajna ustrajnost.”
Prilika je da se sjetimo i pjesama pjesnika Arona Šabtaja, koji živi u Izraelu, a jedan je od nepotkupljivih kritičara izraelske politike. Ne znam gdje je Aron Šabtaj sada, nisam ga čuo dugo. Evo njegove pjesme s naslovom “Dok smo marširali”:
Prije dva dana u Rafahu,
ubijeno je devet Arapa,
juče šest
ubijeno u Hebronu,
a danas – samo dvojica.
Prošle godine
dok smo marširali
sa Shenkinove ulice,
muškarac na motoru
vrištao je prema nama: “Smrt Arapima!”
Na uglu Labor,
nasuprot Bezalel tržnice,
pokraj Braunove
mesnice,
i na uglu Bograshova:
“Smrt Arapima!”
Punih godinu dana
ova pjesma je ležala
na pločniku
duž King George ulice,
a danas je dižem i sastavljam
njenu zadnju strofu: “Život Arapima!”
I ovu ćemo objaviti, pjesmu nakon Gaze, naslov joj je “Rat”:
I ja sam objavio rat:
dio snaga ćete morati preusmjeriti,
onih snaga raspoređenih da istrijebe Arape –
da ih isteraju iz domova
i ekspropriraju im zemlju –
i usmjeriti ih protiv mene.
Imate tenkove i avione,
i vojnike po bataljonima;
u rukama držite rogovlje ovnova
da razbudite mase;
imate ljude za saslušanja i mučenja;
imate ćelije za pritvor.
Ja imam samo ovo srce
u kojem pružam zaklon
arapskom djetetu.
Uperite u njega oružje:
čak i ako ga raznesete,
ono će vam se uvijek,
uvijek, rugati.
Izvor: Portal Novosti
