Piše: Atanas Stupar
Prvi dio možete pročitati ovdje
Do višestranačkih izbora narod Crne Gore u Skupštini su predstavljali delegati. Delegate je u Skupštinu slao (delegirao) Savez Komunista. Delegati su bili odgovorni Savezu Komunista. Poslije višestranačkih izbora Skupština je dobila poslanike. Poslanicima su mandate dodjeljivale partije koje su učestvovale na izborima. Bilo je predviđeno da poslanici glasaju po savjesti a ne po partijskom diktatu. Mislim da se to ipak nije dogodilo i da u sadašnjoj Skupštinskoj praksi nema razlike između ponašanja ondašnjih delegata i sadašnjih poslanika. Sistem je ostao isti s tim što se broj partija uvećao. Vratimo se poslanicima.
Poslanike smo upoznali kada se krenulo sa emitovanjem javnih prenosa Skupštinskih zasijedanja. Počelo je to devedesetih godina prošlog vijeka. Od tada su nam poslanici česti gosti u kući. Po zakonu najavljuju nam se minimum 15 dana unaprijed. Navikli smo se na Skupštinske protokole i poslaničke rituale.
Poslanici se javljaju za riječ. Predsedavajući im je daje. Poslanici ustaju. Muškarci zakopčavaju srednje dugme na sakou. Žene popravljaju frizuru. Pozdravljaju građane i kažu da su tu zbog njih. Kreće deklamacija. Većina poslanika govori direktno u mikrofon. Neki pak čitaju sa papira ili ekrana mobilnih telefona. Svojim govorima poslanici najčešće izazivaju replike. Jedna replika vodi ka drugoj. Dolazi do razgranavanja priče. Gubi se tema a vrijeme teče li teče. Nailazi najinteresantniji dio. Prelazi se na tračeve, klevetanja, psovke, pikanterije. Skupštinski prenosi se gledaju najviše zbog toga. I poslanici su se dugo pripremali za taj, najizazovniji dio. Prikupljali su materijale. Primali dostave. Klasifikovali dokumenta kojima su ih snabdijevale tajne službe i doušnici. Nijesu zaobišli ni ogovaranja koja su pristizala sa ulice. Poslanike u tom poslu nadahnjuje 86. – ti član Ustava Crne Gore u kome piše da “Poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje”.
Osamdesetšesticom se skidaju uzla sa poslaničkih jezika. Zbog toga člana Skupština nam postaje i zabavna i melodramatična i tragikomična. On Skupštini obezbeđuje šarm pijačne atmosfere s nadvikivanjima i dobacivanjima. Međutim taj član Ustava kod gledalaca može proizvesti i smijeh i gađenje. Unutar sale može dovesti do psovki, skakanja sa mjesta, zalijetanja, lomova, tuče … Sve u svemu član 86. Ustava Crne Gore stimuliše poslanike slično praškastoj supstanci zbog čijeg se posjedovanja ide u zatvor.
Poslanici se pripremaju za Skupštinu kao za važnu utakmicu. Treniraju pojedinačno i grupno. Čim istrče na teren, odnosno kada uđu Skupštinsku salu i otvori se redovno ili vanredno zasijedanje, poslaničkim venama prostruji uzavrela krv. Poslanici koji su grlatiji u Skupštini brže napreduju u partiji. A od partije se bezbrižno i komforno živi. Visoke plate i privilegije, novčani dodaci za odbore i komisije, dnevnice za putovanja, troškovi plaćeni po mnogim osnovama….Mogućnost potpisivanja novog četvorogodišnjeg ugovora.
Poslaničke diskusije vrve od priča o državi i njenoj istoriji. Ide se u epski, horor, sci-fi žanr čak i hiljadu godinu unazad.
Zdrav razum nas opominje da gledanje na određene istorijske periode i njihove izolovane segmente iz današnje perspektive može dovesti do pogrešnog razumijevanja prošlosti. Zanemarivanjem socioloških, kulturnih, ekonomskih okvira minulog doba izvode se pogrešni stavovi. Poslanike to nimalo ne brine. Oni uporno, bez ikakvih razmišljanja najviše vremena potroše na spajanjima nespojivog. Bitno im je da ugode partijskoj ideologiji koja je često i nazadna i destruktivna. Uz to cilj im je em da relativizuju društvene probleme, em da privuku pažnju glasača koji su ljubitelji poželjne istorije.
U svojim djelovanjima poslanici se nekada pozivaju na Slobodu mišljenja a nekada na Slobodu govora. Za većinu poslanika to je jedno te isto.
Nije isto! Suštinski je različito!
Mišljenje je proces u kome se formiraju stavovi. Slobodi mišljenja prethodi sloboda uma. I zarobljeni um ima svoje mišljenje. Iskazivanje takvog mišljenja ne možemo nazvati slobodnim već obavezujućim mišljenjem. Sjetimo se knjige “Zarobljeni um” Česlava Miloša. Sjetimo se na koji način oprezni ljudi (ketmani) preživljavaju u sistemima koji opasno ugrožavaju slobodu mišljenja. Ketmani u takvim sistemima imitiraju slobodno mišljenje.
Većina poslanika u crnogorskoj Skupštini su ljudi zarobljenog uma. Nijedan korak neće napraviti mimo utabane partijske staze. Njihova mišljenja su obavezujuća a ne slobodna. Oni ni ne pokušavaju da imitiraju slobodno mišljenje. Oni se strogo drže partijskih zadataka i zavjeta ćutanja koje im je partija propisala. Izbjegavaju da se oglase čak i o onome što užasava ukupno društvo kao što su npr. javno objavljenje Skaj prepiske između kriminalaca i kadrovika njihove partije u kojima su se dogovarala monstruozna mučenja i ubistva. Jedan dio poslanika o tome ćute kao zaliveni. Uopšte gledano poslanici su utrenirani da ne reaguju na očiglednosti koliko god katastrofične bile ako ne idu u korist njihove partije. Gotovo pa I da nema poslanika koji je spreman priznati ono što je očigledno. U tome je najveća tragedija našeg Parlamentarizma u kome bi trebalo da se razvija i poštuje slobodno mišljenje.
Sloboda govora je pravo svakog čovjeka da javno, bez straha iznosi svoje misli. Poslanici ne shvataju da sloboda govora i u Skupštini i mimo Skupštine mora imati svoje granice.
Ne može se svaki poslanički nastup pravdati slobodom govora. Kao što je za slobodno mišljenje potreban slobodan um tako je i za slobodu govora potrebno vaspitanje, prvo kućno pa onda i građansko, intelektualno, političko. Na demokratskom vaspitanju ne vredi insistirati jer je demokratija kod nas strogo formalna, sa veoma plitkim korijenima.
Istinska Sloboda govora ne trpi dodvorništvo, poslušnost i disciplinu.
Nažalost velikoj većini poslanika u Crnogorskoj skupštini dodvorništvo političkom vođi uz partijsku poslušnost ostaju na prvom mjestu. Poslanički nastupi su uglavnom horski po unaprijed napisanom partijskom notnom pismu. Poslanici sviraju po zadatoj melodiji.
Sloboda govora lišena vaspitanja liči na dobacivanje navijača sa stadionskih tribina. Pored žagora, skandiranja, psovki, urnebesne buke sa tribina se čuje kadkad ponešto duhovito i pitko. To važi i za crnogorsku Skupštinu. Ima u njoj poslanika koji se izražavaju lakonski. Znaju da razbiju monotoniju. Iako to ne rade baš u vaspitanom maniru njihov govor kadikad prija uhu slušaoca. Takva sloboda govora vas može nasmijati i relaksirati od dugih, konfuznih, verbalnih tirada koje dominiraju tokom skupštinskih zasijedanja. Važno je da takav govor ne učesta, da se ne pretvori u torokanje, tračarenje, prepucavanje…Kada se to desi takav govor prelazi u svoju suprotnost. Izaziva dosadu, koja može ići do mrzovolje, odbojnosti i prezrenja govornika zavisno od senzibiliteta slušalaca.
Epitet Slobodnog govora ne može zadobiti ni bilo čiji govor, ni bilo koje znanje, ni bilo kakva situacija. Slobodom govora se ne može pravdati rušenje društvenih konvencija izgrađenih na poštovanjima sloboda drugih. Nedopustivo je slobodom govora ulaziti u nečiju intimu i životni prostor. Nažalost poslanici u crnogorskoj Skupštini upravo to rade. Smišljeno i ciljano napadaju slobode drugih, uglavnom političkih protivnika, nadajući se da će time donijeti profit svojoj partiji.
Najdosadniji dio rada crnogorske Skupštine su čitanja sa papira. Ima poslanika kojima su obije ruke na papiru. Drže ga čvrsto kao slamku spasa.Oči su im oborene. Stav je vojnički. Glas patetično mehanički. Izgledaju kao vojnici koji reportiraju starešini s višim partijskim činom. Bez gesta, mimike, pokreta, čitaju ono što je na partijskom jelovniku. A toga ima oho hoho ho. Počinju od predjela, glavnog jela, salate, pratećeg pića do deserta i dižestiva koji dolaze u vidu zaključne riječi. Poslanici koje je partija zadužila papirima za čitanje sliče konobarima koji u restoranskoj sali ispod skupštinske sale, zaposlenim šankerima (šankericama) i kuvarima (kuvaricama) čitaju porudžbine gostiju.
Ako bih nešto mijenjao u radu crnogorske Skupštine onda bi to bilo čitanje sa papira. Uveo bih pravilo da poslanik tokom zasijedanja može čitati samo jednom i to isključivo sa jednog lista papira. Poslije čitanja poslanik je dužan odložiti papir. Po poslovniku ne bi mu bila dozvoljena upotreba novih papira. Neka se poslanici u svom radu dovijaju kako god znaju. Neka usitne slova.
Po istoj tački poslovnika poslanicima bi bilo omogućeno da papire, koliko god da ih imaju, predaju tehničkoj službi Skupštine koja bi ih umnožila i tokom pauze podijelila svim poslanicima i prisutnim novinarima.
Predložio bih i da se u Skupštinskoj sali postave ometači signala mobilnih telefona. To bi onemogućilo dobijanje i prosleđivanje poruka tipa – “Javio šef da kažeš ovo, pitaj onoga za to i to, pročitaj podatak koji sam ti poslao, prozovi ih zbog ovog ili onog”.
Za očekivati je da bi ometači signala povećali broj poslaničkih izlazaka u hodnik ili WC u cilju hvatanja telefonskog signala. Ništa zato. Smanjio bi se broj replika. Poslanik odsutan iz skupštinske sale ne može se pozvati na repliku. Dok su u hodniku ili WC-u poslanike bi zastupao šef poslaničkog kluba ili neki od kolega.
Ovim malim izmjenama poslanici bi postali samostalniji, razmišljali bi, učili se uljudnosti i toleranciji, poštovali sagovornike i uvažavali javnost. Skupština bi brže sazrijevala. Zasijedanja joj kraće trajala. Narod bi bio ravnodušniji prema njihovom (ne)radu.
