Uski put kroz mazursko selo vijuga pored svetlucavih jezera i mahovinom prekrivenih močvara. Prolazi kroz uspavana sela čije kuće, čak i tokom toplog letnjeg dana, izgledaju kao da su spremne za najdublju zimu.
Ovaj region severoistočne Poljske poznat je po rekreaciji na otvorenom. To je destinacija za planinarenje, jahanje i druge aktivnosti koje uspevaju u čistom vazduhu i beskrajnom pejzažu.
Iznenada, put uranja u gustu listopadnu šumu. Prizor je idiličan, ali okruženje je varljivo.
Najpre se pojavljuje napuštena železnička pruga. Zatim, iz lišća počinju da izranjaju ruševine.
Ovi mirni seoski putevi vode ka nečemu mračnom: Vučjoj jazbini – ogromnom, izolovanom kompleksu u kojem je nacistički vođa Adolf Hitler planirao velike vojne kampanje Drugog svetskog rata i gde je atentat na njega umalo promenio tok sukoba.
Odabir šuma i močvara Mazurije za uspostavljanje glavnog štaba bio je strateška odluka. Nakon što je Nemačka napala Poljsku, ovaj je region – deo Istočne Pruske – smatrala je svojim.
Dok je započinjao svoju agresivnu invaziju na Sovjetski Savez, Hitleru je bio potreban komandni centar blizu granice sa SSSR-om. Operacija Barbarosa, jedna od najvećih vojnih invazija u istoriji, trebalo je da započne u leto 1941. godine.
Područje istočno od malog grada Kentržina, tada poznatog kao Rastenburg, bilo je pogodno. Železnička pruga olakšala je izgradnju, a šuma pružala prirodnu zaštitu. Još važnije, nalazilo se na samo 80 kilometara od sovjetske granice.
Podstaknuti zamahom ranih dana sukoba, nacisti su radili brzo, uz pomoć prinudnog rada ratnih zarobljenika – uglavnom iz Poljske i Francuske.
U junu 1941, svega nekoliko dana pre planirane invazije, Vučja jazbina je završena i Hitler se uselio.
„Šumska tvrđava“
Vučja jazbina nikada nije bila zamišljena samo kao vojna baza – bila je to dobro razvijena utvrda, ali i mesto osmišljeno da pruži udoban život vodećim figurama nemačke ratne mašinerije.
I nije bila namenjena samo Hitleru. Kada je kompleks počeo da funkcioniše, nacistički vrh, uključujući Jozefa Gebelsa, Martina Bormana, Hermana Geringa i Vilhelma Kajtela, doselio se da tu živi.
„Vučja jazbina je postala nezvanična prestonica Trećeg rajha“, kaže Gžegož Opala, zaljubljenik u istoriju i turistčki vodič.
Razmere su odgovarale Hitlerovim ambicijama. Ukupno je izgrađeno 50 bunkera i 70 baraka. Zidovi bunkera bili su od betona, debeli šest metara. Kompleks je zauzimao skoro kvadratnu milju i uključivao dva aerodroma i železničku stanicu. Raskošni dodaci obuhvatali su čajdžinicu, kazino i bioskop.
Priroda je štitila Vučju jazbinu od vazdušnih napada. Više od 50.000 nagaznih mina okruživalo je kompleks.
Njena istorija kao Hitlerovog glavnog štaba završila se 24. januara 1945. godine, kada su Nemci, povlačeći se pred nadirućom Crvenom armijom, detonirali bunkere. Ironično, mnoge strukture su preživele eksplozije, dokazujući kvalitet gradnje.
Kao i mnogi nacistički ostaci na poljskoj teritoriji, Vučja jazbina je ostavljena da propada. Nakon pada komunizma, pretvorena je u turističku lokaciju. Godine 2017. poljska vlada je preuzela kontrolu i sprovela obimne radove na renoviranju, kako bi se očuvala kao mesto od istorijskog značaja.
Danas Vučja jazbina privlači oko 300.000 posetilaca godišnje.
„Jezivi muzej na otvorenom“
Čak i dok sunčevi zraci probijaju kroz zelenilo, teško je zanemariti razmere zločina koji su planirani i vođeni iz Vučje jazbine. Presudni događaji svetske istorije odlučivani su unutar njenih betonskih zidova – ne samo Operacija Barbarosa, već i mnoge druge velike vojne operacije Drugog svetskog rata. Odluke ključne za Holokaust ovde su razmatrane i koordinisane.
Taj osećaj nelagodnosti prati popločanu turističku stazu dok se probija kroz betonske kosture baraka i zarasle bunkere.
Priroda je uzela maha u Vučjoj jazbini. Sa plafona u bezprozornom komandnom postu SS-a vise stalaktiti. Drveće raste pravo iz kamena unutar ruševine vazdušnog skloništa Martina Bormana. Mahovina prekriva gigantski Hitlerov bunker, obraslu ruševinu koju je šuma ponovo prisvojila.
Bez poznavanja morbidne istorije, lako je zamisliti ove sumorne strukture kao ostatke neke drevne civilizacije.
Danas je ulaz u većinu bunkera zabranjen posetiocima jer više nisu strukturalno bezbedni. Ipak, postoje neki u koje je i dalje dozvoljen ograničen pristup mračnim hodnicima. Među njima su Bormanovo sklonište od vazdušnih napada i bunker, u kojem se nalazi mala, pećini slična galerija. Sa vidikovca se pogled na ruševine odozgo.
„Svakodnevne rutine jednog diktatora“
Hitler je ukupno proveo oko 800 dana u Vučjoj jazbini, a poseta ovom mestu pruža uvid u banalne rutine koje su obeležavale firerov život, čak i dok su rat i masovna ubistva harali Evropom.
„Kada je Hitler dolazio u Vučju jazbinu, bio je veoma bolestan, patio je od nesanice, reume i stomačnih problema“, kaže Opala.
Diktatorovi dani započinjali su doručkom i pregledom štampe, a zatim bi šetao sa svojim nemačkim ovčarom Blondijem.
Vučja jazbina je takođe bila mesto susreta zvaničnika sila Osovine, uključujući italijanskog diktatora Benita Musolinija.
„Musolini je u kompleksu bio tri puta. Mnogi maršali iz Mađarske i Bugarske dolazili su ovde da posete firera. Hitler bi pozivao goste u čajdžinicu kada je situacija na Istočnom frontu bila dobra,“ nastavlja Opala.
Diktatorov dan se obično završavao kasnim telefonskim pozivom dugogodišnjoj saputnici Evi Braun – ženi koja će podeliti njegovu sudbinu u drugom bunkeru, Firerbunkeru u Berlinu, 30. aprila 1945. godine.
„Operacija Valkira“
Većina posetilaca Vučje jazbine zadržava se kod objekta broj 3. Danas je to samo gomila kamenja, ali je nekada bilo mesto glavne konferencijske sale. Upravo ovde je Klaus fon Štaufenberg, oficir nemačke vojske, pokušao da ubije Hitlera bombom skrivenom u aktovci.
Pokušaj atentata na Hitlera i njegov uži krug organizovala je grupa visokorangiranih nacističkih oficira, uznemirenih sve većim neuspesima nemačke vojske na frontu i frustriranih tiranijom svog vođe.
„Operacija Valkira“ izvedena je 20. jula 1944. godine, kada je fon Štaufenberg ušao u kompleks sa aktovkom-bombom kako bi prisustvovao vojnoj konferenciji sa Hitlerom i 20 oficira. Postavio je eksploziv ispod stola i napustio prostoriju, pod izgovorom da mora da obavi telefonski poziv.
Bomba je eksplodirala u 12.42, usmrtivši tri osobe, ali je Hitler zadobio samo lakše povrede. Posledice neuspelog puča dovele su do pogubljenja više od 5.000 ljudi, uključujući fon Štaufenberga. Takođe su produbile Hitlerovu paranoju i promenile način na koji su se sastanci u Vučjoj jazbini održavali.
„Posle pokušaja atentata, svi oficiri su sedeli na stolicama, a iza njih su stajali pripadnici SS-a sa mitraljezima“, kaže Opala.
Od više od 40 neuspelih pokušaja ubistva diktatora, zavera u Vučjoj jazbini bila je najbliža uspehu.
„Mračni turizam“
Iako je u suštini polurazrušena ruševina iz Drugog svetskog rata, nadležni danas pokušavaju da Vučju jazbinu pretvore u turističku atrakciju.
Postoje jasno obeležene staze, a svaka zgrada ima broj i informativnu tablu. Moguće je iznajmiti audio-vodič ili angažovati turističkog vodiča za potpunije iskustvo.
Krajem 2024. godine, hotel i restoran dodati su kompleksu. Jesti piroge i provesti noć pored ovako jezive zbirke napuštenih nacističkih bunkera predstavlja neobičan obrt u konceptu mračnog turizma.
To nije bez kontroverzi. U trenutku kada krajnje desničarske grupe jačaju širom Evrope, istoričari su izrazili zabrinutost zbog turističkog razvoja ovog sumornog nacističkog mesta.
Ipak, za većinu posetilaca, Hitlerov bivši glavni štab je mesto razmišljanja i sećanja. On pruža redak uvid u unutrašnje funkcionisanje razorne nacističke ratne mašinerije i lični život njenog glavnog ideologa.
Izvan samog lokaliteta, okolni pejzaž nudi dobrodošao kontrast. Ovde se nalaze hiljade jezera koja definišu region Varmije i Mazurije, blistajući na suncu.
Izvor: N1
