Sreo sam ga tog prohladnog jutra na peronu budvanske autobuske stanice. Nosio je svoj prepoznatljivi dugi, sivi kaput i pletenu, crnu kapu. Preko usta je nosio poveliku masku, koja mu je prekrivala gotovo cijelo lice. Ušao je za mnom u autobus. Još prije nego što je sjeo na sjedište iza mene, počeo je glasno da iznosi svoje ideje. Počeo je od teze da svaki oblik kapitalizma, u svojoj kasnijoj fazi, neizbježno prelazi u fašizam. Stoga, umjesto ekonomskih monopola, treba uvesti to da sva dobra budu zajednička i svima dostupna. Dragocjenosti ne bismo smjeli da prodajemo, već da ih razmjenjujemo, što je i suština tzv. ekonomije davanja. Po njemu, to je jedini način da se dođe do poretka u kojem neće biti bogatih i siromašnih, već ćemo u njemu svi biti jednaki.
Naravno, ove riječi koje mi je govorio, baš kao i cijelo obraćanje koje je trajalo tokom čitavog puta do Cetinja, zapravo nisu bili upućeni meni već ostalim putnicima u autobusu. Čitav svoj koncept mi je još davno iznio u našim dugim razgovorima na raznim mjestima u Budvi, u kojima sam ga susretao. Nekad bismo glasno razgovarali ispred crkve Sv. Trojice, dok bi pored nas prolazili začuđeni vjernici. Katkad bi se te debate odvijale nedaleko od teniskih terena, pokraj magistrale, dok bi Saša samoinicijativno farbao zarđalu ogradu na javnoj površini. Nerjetko smo sučeljavali stavove i na nekom od dječijih igrališta, na kojem bi Saša sakupljao u najlonskim kesama smeće, koje su iza sebe ostavljali nemarni ljudi i odlagao ga u obližnji kontejner.
On vrlo dobro zna da mi je cijela njegova koncepcija izgledala logičnom jedino u razdoblju dok sam imao šesnaest i slušao Kleš. Odavno već vjerujem u to da je jedini pravi poredak onaj Božiji, te da će jedina istinska pravda biti ona u Carstvu Božijem.
Sve ljudske ideje o zemaljskoj sreći i poretku jednakosti svih su neizvodljive. Uvijek će postojati ljudi koji će prohladna jutra provoditi u svojim udobnim vilama, baš kao što će postojati neki drugi Saša i Pavle koji će se u tom trenutku nalaziti u nedovoljno zagrijanom autobusu koji prilično sporo vozi u pravcu Cetinja. Jedan od junaka Dostojevskog je govorio da mu je lakše da voli čovječanstvo nego čovjeka.Niče je namjesto ljubavi prema bližnjem, predlagao ljubav prema daljnjem. Samo su u Sašinom širokom srcu ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu, bližnjem i daljnjem, baš kao i pravoslavlje i anarhizam, na neki čudan način pomireni.
Dok mi je sve to govorio, pažljivo sam pratio reakcije nekih putnika. Mlada djevojka, koja je prilično dugo popravljala šminku, u znak protesta je glasno zatvorila ogledalce i zajedno sa karminom ga ubacila u torbu. Stariji gospodin se nekoliko puta okrenuo u Sašinom pravcu i značajno se nakašljao. Crvenokosa gospođa, čiji smo parfem svi osjećali u autobusu iako smo nosili maske, u jednom trenutku se Saši obratila sledećim riječima:” Molim vas, utišajte se! Nismo u parlamentu”!
Nakon toga je zaista počeo da govori tiše. Iz jedne od svojih starih, iznošenih torbi je izvadio da mi pokaže knjigu sv. Nikolaja Žičkog koja govori o ekonomiji molitve “Oče naš”. Obećao sam mu da ću je potražiti u biblioteci bogoslovije i pročitati. Kada smo stigli na Cetinje, prije mog izlaska iz autobusa, Saša mi je rekao samo dvije riječi – zbogom i izvini. I kao što cijelo njegovo obraćanje toga jutra nije bilo namijenjeno meni, tako je i izvinjenje bilo upućeno ostalim putnicima u autobusu. Međutim, Saša uporno odbija da prihvati da živimo u svijetu i vremenu u kojem ljudi ne mare za izvinjenja…
Piše: đakon Pavle Lješković
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
Izvor: Mitropolija
