Piše: Vladimir Đukanović
Uvek upamtite da je svakoj kompaniji profit na prvom mestu. Ostali aspekti mogu da budu tu, ali i ne moraju: moralni pristup poslu, odnos prema radnicima, stvarni kvalitet proizvoda, itd. Zato je ključ uvek pratiti šta rade i kako formulišu svoje planove.
Peti novembar 2025. Sara Frajar, finansijska direktorka OpenAI-ja, sedi na bini konferencije WCJ Tech Live i pokušava da objasni kako se finansira infrastrukturni plan od preko hiljadu milijardi dolara. Svi sede otvorenih usta i pokušavaju da svare fantastične cifre. U moru informacija kaže da kompanija gradi „ekosistem banaka, privatnog kapitala, možda čak i državnog“. Upotrebljava reč backstop, reč koju je teško prevesti na srpsko-hrvatski a koja u ovom, finansijskom slučaju znači „poslednji izvor pomoći.“ Ideja joj je bila jednostavna, ako država garantuje za naš projekat, imaćemo ne samo jeftino finansiranje, već i potencijalni spas ako bankrotiramo.
Za manje od par sati nastaje haos, i zato ja obožavam javna tržišta – sve izađe na videlo veoma brzo. Ona objavljuje pojašnjenje na LinkedIN-u u stilu „nisam tako mislila“, Sam Altman piše žalopojku na mreži X u stilu nismo tako mislili a oglašava se i Bela Kuća sa jasnim stavom da državne pomoći u slučaju finansijskih problema neće biti za AI kompanije. I sve je u redu?
Ne lezi vraže, Gari Markus je 7. novembra objavio tekst pod naslovom „Sem Altmanu gore gaće“ na Substack-u. U njemu je izneo dokument: Altmanov komentar na X-u je prazna priča jer je OpenAI poslao mejl Kancelariji Bele kuće za nauku i tehnologiju (OSTP) 27. oktobra 2025, deset dana pre njegovog demantija. Garija prati preko 110.000 na ovoj mreži i svi znaju da je kritičar razvoja firmi veštačke inteligencije.
U mejlu se traži proširenje AMIC-a, poreskog kredita od 35% iz CHIPS zakona, prvobitno namenjenog proizvodnji poluprovodnika, dakle daleko izvan njegovog izvornog okvira. Hoće subvencije van onoga što je država procenila kao strateško. Sada bi ušli bi ceo lanac snabdevanja, komponente elektromreže poput transformatora i specijalizovanog čelika, ali i proizvodnja AI servera i sami AI data centri. I sve to na vodenicu OpenAI. Za koji tvrdi da ima toliko investitora da ne može da se odbrani.
Uz to se od države traži da „primeni grantove, sporazume o deljenju troškova, zajmove ili garancije za zajmove“ kako bi se proširili kapaciteti industrijske baze. U suštini, cena finansiranja i rizik od bankrota bi radikalno pali ako američka država da sve te garancije. Najzanimljivije je što ovaj dokument i danas stoji javno dostupan. Nije procureo, nije demantovan, nije povučen.
Svi su naravno popizdeli. Ideja pravljenja kompanije i potencijalne privatne zarade je preuzimanje ogromnog rizika dok se ne dođe do profitabilnosti. Niko vas ne tera da to radite. Umesto tog rizika možete da se zaposlite, čekate platu svakog meseca i svi siti a ovce na broju. Mnogi sumnjaju da Altman namerno širi kompaniju velikom brzinom kako bi dostigao ono što se u finansijama zove too big to fail – kompanija koja je toliko značajna za nacionalni interes da će je država uvek spasiti. Često nacionalne avio kompanije spadaju u tu kategoriju jer države smatraju da im je uvek potrebna nezavisnost u avio prevozu.
Ovde priča postaje interesantna, jer je garancija izostala od države a došla je sa druge strane. Do 30. juna 2026. nijedan zakon niti izvršna odluka nisu doneli konkretan državni backstop za dug OpenAI-ja ili njegovih investitora.
Prvog jula 2026. Rojters javlja da je konglomerat SoftBank obnovio pregovore sa konzorcijumom banaka o zajmu od $10 milijardi obezbeđenom svojim udelom u OpenAI-ju. Insajderi kažu da je bio haos jer banke nisu umele da vrednuju kolateral u ovoj firmi. Pa to ni Bog sam ne bi umeo da proceni. Rešenje je na kraju došlo u obliku korporativne garancije uz pomoć konzorcijuma banaka: JPMorgan-a, Goldmana, i Mizuho banke, čime će SoftBanka nakon svih tranši imati ukupno oko $64 milijardi iliti oko 13% udela u OpenAI. Banke su tražile garanciju i garancija im je ponuđena, samo je nije potpisao poreski obveznik (dobro je), nego japanski konglomerat koji se zadužuje da bi kupio udeo u kompaniji čijim udelom obezbeđuje to isto zaduženje. Drugim rečima uzimam iz levog džepa da napunim desni.
Ako se pitate ko će pomoći konglomeratu SoftBank, dobro se pitate. Verovatno niko, jer je ova kompanija u skorije vreme imala haos sa investicijama u jednu drugu brzorastuću priču: WeWork. A znamo kako se ta priča završila.
To nas vraća na početak naše priče: gledajte šta firme i privrednici rade, sve je ostalo prazna priča. Trka u razvoju veštačke inteligencije se zaoštrava, i kao u razvoju svake tehnologije, biće pobednika i gubitnika. Ponašanje Sam Altmana i njegovih ljudi sve više smrdi na šibicarenje Kada pominjete državne garancije za svoj stertap mnogi će vam se zasluženo popeti na glavu. Naročito Gari Markus.
Izvor: Fejsbučenje
