Politička žilavost i prevrtljivost, bahatost, nasilje, kriminal, desetine nerasvijetljenih ubistava, sumnjivi poslovi i još sumnjivije privatizacija, ogromni imetak nepoznatog porijekla …
Sve su to odlike i jasni znaci prepoznavanja trodecenijske vladavine Mila Đukanovića.
Na vlast je došao na silu i uz suzavac i krv. Neki će reći to je bila dogovorena tranzicija vlasti sa starih komunističkih funkcionera na njihov partijski podmladak, koji će nedugo docnije promijeniti ime partije ali će zadržati ideološki kurs. I ako bi tvrdnja od dogovorenoj tranziciji bila tačna, opet ne bi bilo pogrešno reći da je svoju političku eru započeo nasiljem i krvlju. Dešavanja na Žutoj gredi i protesti u Podgorici na čijem je talasu došao na vlast obilježili su nasilje i krv. Tada je, bez dana radnog isksutva, postao prvi predsjednik Vlade Crne Gore u višestranačkom političkom sistemu. Nesrećnih devedesetih, kada je na jugoslovenskim prostorima buktio građanski rat, a međunarodna zajednica uvela sankcije tadašnjoj zajednici sa Srbijom, Đukanović se okreće švercu duvana.
Pod izgovorom da je riječ o državnom poslu, bez kojeg navodno ne bi opstale javne finansije, govorilo se – ne bi radile škole, vrtići i bolnice. Ipak taj „državni šverc“ Đukanović je toliko razradio da su njegova porodica i najuži krug prijatelja od njega imali milionsku korist. Šverc se toliko razvio da se je došlo do razlaza između njega kao premijera i Momira Bulatovića, koji je bio predsjednik Crne Gore, i njihove zajedničke partije. Bulatović je na sjednici glavnog odbora partije ilustrovao koliko ostane novca od jednom kamiona švercovanog duvana. Koliko od toga ide u državnu kasu, a koliko, neuporedivo više, završi u privatne džepove. Tu nastaje nepomirljiv razlaz između prvog i drugog čovjeka DPS. Na toj sjednici je Đukanović potpuno nokautiran. Od 146 članova glavnog odbora DPS-a uz njeg je stalo samo sedam. Tu sjednicu i skori preokret odlično odslikava jedna anegdota.
Kada je čuo Bulatovićevu računicu o kamionu švercovanih cigara i koliko od toga novca završi u privatne džepove, Radivoje Lala Nikčević je ljutito zagraktao: “Neko uzima tolike pare, a ja se svađam sa ženom jer nemam djetetu da kupim patike“. Nekoliko dana poslije Đukanovićevog partijskog brodoloma, kada je čak i očekivao da će mu policija pokucati na vrata, budvanski marksista Svetozar Marović uspijeva da ga nagovori da krenu u kontraofanzivu. Ucjenama, potkupljivanjem i prijetnjama uz „vještine“ starog udbaša Vukašina Maraša, Đukanović na partijskim organima ponovo pokreće priču o podršci njemu ili Bulatoviću. Na toj sjednici on dobija podršku većine među kojima je bio i narečeni Nikčević. Tu Nikčevićevu promjenu stava, a Lala je bio samo jedan od desetina njegovih najodanijih podanika i partijskih drugova koji su mu, pod utiskom Maraševih vještina, okrenuli leđa, Bulatović je prokomentarisao riječima: „Znači kupljene su patike“. Zaostavština „državnog“ šverca duvana su ogromna bogatstva Đukanovićeve porodice i njegovih prijatelja, nerasvijetljena ubistva biznismena, policijskih funkcionera, medijskih poslenika.
Nakon prljavog nadjačavanja Bulatovića, u partiji uslijedili su predsjednički izbori.
Na tim izborima u jesen 1997. godine, u uslovima nasilja, kupovine glasova, ucjena Đukanović odnosi pobjedu tek u drugom krugu. U prvom je Bulatović imao prednost od 15 hiljada glasova. To izaziva revolt i prosteste nekoliko desetina hiljada nezadovoljnih građana. Protest je brutalno ugušen nasiljem, suzavcem i u krvi, uz nekoliko destina povrijeđenih građana.
Nije bilo mirnije ni manje napeto ni početkom naredne godine, kada je trebala da se održi inauguracija novog predsjednika Crne Gore na Cetinju. Uz neuporedivo i veće i revnosnije policijske snage, od ovih koje su u nedjelju bile angažovane na Cetinju, Đukanović je postao, prvi put predsjednik Crne Gore. Praktično neprestana politička kriza, jer su građani znali da Đukanović svake izbore dobija krađom i kupovinom glasova, ucjenama i prevarama, činila je da nezadovoljstvo naroda stalno raste.
Da se to ne bi otelo kontroli, na njegovu štetu, Đukanović je uvijek imao najodanije saradnike na čelu i u vrhu policije, da bi uvijek mogao računati na njenu podršku. Nezadovoljstvo građana je raslo, pa su u jesen 2015. godine organizovani protesti opozicije na kojima je tražena tehnička vlada i novi izbori. Umjesto toga, Milo im je poslao ogromne policijske snage koje su brutalno razbile demostracije koje će ostati upamćene po krvoločnom prebijanju sportiste Mija Martinovića i izživljavanju nad njegovim mercedesom. Svakako ni ovaj put nije manjkalo suzavca.
Pošto je bilo izvjesno da na izborima planiranim za jesen naredne 2016. godine nema šanse ni uz nasilje, krađu i kupovinu glasova, Đukanović sa tužilačkim i policijskim stukturama priprema zamešateljstvo zvano „državni udar“.
Navodno su, po instrukcijama ruskih agenata, državnost i evroski put Crne Gore i glavu samog Đukanovića, praćkama htjeli da ugroze: starice, moleri, kafedžije, šumokradice i penzionisani policijski oficir narušenog zdravlja.
Uslijedila su hapštenja, prijetnje, tamničenja, ponižanja političkih protivnika Đukanovića.
Đukanović je deceniju i po dugim jačanjem represije nad svojim protivnicima samo uvećavao njihov broj. To je rezultiralo prošlogodišnjnim avgustovskim izborima na kojima je deklasiran. Možda riječ deklasiran zvuči prejako ako se ima na umu da nova vlast ima samo jedan mandat više od ostatka političke arene. Ali, kada se zna koliko je ljudi na posljednjim parlamentarnim izborima glasalo u strahu, bilo ucijenjeno, potkupljeno; koliko je bilo u biračkom spisku fantom birača, ispada da je Đukanović doživio izborni brodolom i da je izgubio mnogo drastičnije od onoga što se očituje u rasporedu poslaničkih mandata.
[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=8D72XpgiD74[/embedyt]
Na koncu, zna Đukanović ponajbolje da je izbore dobijao na silu, nasiljem i krađom. Da je vlast održavao na isti način i uz uvijek revnosnu podršku vidljive i nevidljive policije, zato ga sad čudi rezervisan odnos ljudi u plavom.
Zato mu se ne ide na izbore, nego vlast traži na ulici, u sukobima, suzavcu i krvi.
Makar okrvavio i crkvene porte, samo da ostane u sedlu.
A od njegovih nema niko da mu kaže da se koprca u praznom sedlu.
