„Mi smo zalutali
i evo, sad se vraćamo polako
ali ne znamo kako“ –
Nikola Vranjković
„Često vas srećem po gradu. Međutim, djelujete mi previše grubo! Krupni, ozbiljni i uvijek zamišljeni čovjek u mantiji! Nekoliko puta sam htjela da vam priđem i razgovaram sa vama, ali naprosto nisam imala dovoljno hrabrosti. Kada sam vas danas ugledala sa vašom djecom u parku, pomislila sam da moje predstave o vama i nisu sasvim tačne,te da je sad prava prilika da se konačno upoznamo „. Dok mi to govori, istovremeno skida crvenu torbu sa lijevog ramena i drhtavom rukom iz nje vadi bočicu sa vodom kako bi popila nekoliko gutljaja. Ona je žena u tridesetim godinama. Na sebi nosi kožne pantalone i kaput. Lice joj je prekriveno debelim slojem šminke, koja nije uspjela da sakrije povelike podočnjake. U park je došla sa svojim psom, prilično krupnim rotvajlerom.
„Moj psihoterapeut kaže da se moj problem i oboljenje stručno naziva sagorijevanjem. Od toga oboljevaju osobe koje se previše daju na poslu, do krajnjih granica se naprezajući u firmama u kojima su zaposleni. Često i posle kraja radnog vremena ostaju na poslu ili, pak, posao donose sa sobom kući. U jednom momentu shvatite da za svoj trud ne dobijate skoro nikakvu satisfakciju. Poslodavac vas podozrijeva i stalno vam nadodaje nove obaveze. Kolege vas otvoreno ne podnose i spletkare protiv vas. Upravo tada dolazi do tačke pucanja! Nesanica, anksioznost, konstantni umor i blaži oblici paranoje su samo neke od posledica tog i takvog života „.
Priča mi kako joj terapeut savjetovao da se opet približi svojim roditeljima, od kojih se trčeći za karijerom prilično otuđila. Takođe joj je rekao da obnovi stara prijateljstva i poznanstva, te da opet počne da izlazi kako bi eventualno upoznala nekog sa kim bi mogla da započne zajednički život. Jedna od njegovih preporuka je bila i da nabavi psa. „Međutim, ništa od toga ne funkcioniše kako bi trebalo. Kod roditelja u zadnje vrijeme idem svaki dan. Gotovo sve vrijeme našeg druženja prećutimo, ispujajući kafu ili čajeve. Nemam niti jedni iskrenu i pravu prijateljicu, pred kojom bih mogla da iznesem svoje probleme i nedoumice. Već dugo nisam imala ozbiljnu vezu. Bliže mi se četrdesete i biološki sat polako otkucava. Polako gubim nadu da ću ikada postati majka. Za psa, kojeg sam nabavila prije pola godine, mi se čini da me uopšte ne voli. I sami primijećujete da se uopšte ne odaziva kada ga pozovem, niti sluša moje komande“. Dobijala je od roditelja i rodbine razne savjete šta treba da radi. Čak su joj predlagali da ide i kod vračare! No, ona je čvrsto odlučila da se okrene vjeri i Crkvi.
„Bila sam prošle nedjelje na liturgiji u jednom manastiru. Čim sam zakoračila u portu, osjetila sam mir i blaženstvo, kakvu mi nikakva psihoterapija ne može ponuditi. Osjetila sam da sam konačno došla na pravo mjesto , čudeći se samoj sebi što se znatno ranije nisam usudila da to učinim. Miris tamjana i pjevanje monaha su me još više smirili i dali utjehu. Međutim, kada sam ušla u brod hrama primijetila sam da žene stoje sa lijeve a muškarci sa desne strane. Kada sam stala na strani na kojoj su žene, osjetila sam nelagodu, budući da sam bila obučena slično kao i danas, dok su one na sebi imale duge suknje i marame i gotovo nijedna od njih nije bila našminkana. Ubrzo sam izašla iz crkve, a da nisam obavila ništa od onoga zbog čega sam došla. Niti sam se valjano pomolila Bogu, niti sam razgovarala sa nekim duhovnim licem koje bi me uputilo u vjeru“…
Rekao sam joj da je trebala da ostane do kraja liturgije u tom manastiru, te da na svom duhovnom putu ne smije da zastaje kod svake prepreke na koju bude nailazila. Dao sam joj broj sveštenika sa kojim treba da razgovara i da se kod njega ispovijedi. Takođe sam joj napomenuo da i u odnosu sa Bogom i sa roditeljima, baš kao i drugim ljudima, treba da očisti svoje srce i dopusti da se u njega useli ljubav! Samo ljubav može da spriječi sva ovozemaljska sagorijevanja! Sa druge strane, ako i svoje tijelo bude predala da se sažeže, a ljubavi ne bude imala, ništa joj neće koristiti (1.Kor. 13,3)…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: IN4S
