Jedna od slavnih pjesama iz prevratničke zbirke 87 pesama (1952) Miodraga Pavlovića nosi naziv Rekvijem. Već njen uvodnih distih: „Ovoga puta/ umro je neko blizu“ – signalizuje da pjesnik destruiše jedan pjesnički žanr – molitvu za vječni pokoj: Requiem aeternam dona eis, Domine… Međutim, ne u smislu podrivanja jedne žanrovske konvencije, pjesničke ili religijske forme, već u cilju razotkrivanja ravnodušja, lažne empatije, prazne solidarnosti među ljudima.
Nije, dakle, riječ o bliskosti, samilosti, ljubavi ili o saučešću, već o „blizini“ smrti – o strahu od sopstvene smrti i smrtnosti.
„Ovoga puta“ – nije isto kao onog puta kada je stigla vijest o nečijoj smrti tamo negdje u dalekom svijetu.
Ovoga puta „umro je neko blizu“ – dovoljno blizu da smrt prestaje biti samo vijest, informacija. Rekvijem „u sivom parku/ pod zatvorenim nebom“ upućuje na neumitnost ne nečije već smrti svakog čovjeka. Pjesnik baš zato ne imenuje, ne konkretizuje, nego samo konstatuje da je „neko“ umro, a jedina emotivna indikacija ostvaruje se time što je neko umro „blizu“, te se smrt može posvjedočiti i sopstvenim očima, ali sa sviješću da blizina i bilskost nijesu jedno i isto.
Prema tome, pjesma Rekvijem nije molitva za mrtve već upitnik za žive. „Žene su pošle za mrtvim telom/ smrt je ostala u praznoj sobi/ i spustila zevesu“ – kaže se u trećoj strofi.
Je li, prema tome, smrt samo predstava, teatar za žive? „Informacija“ što ostaje iza scene; „u praznoj sobi“, umjesto da ostane praznina u duši, onih što su krenuli u sprovod sa jedinom željom da se vrate svom svakodnevnom životu, bez svijesti o smrtnoj blizini? Smisao ovih pitanja pjesnik reguliše u centralnoj strofi: „Osetite/ svet je postao lakši/ za jedan ljudski mozak“.
Obraćanje živima ovdje ima višestruko značenje. S jedne strane, samim postupkom depatetizacije ostavaruje se efekat ironije i cinizma, jer smrt jednog čovjeka svodi se na puko umanjenje svjetskog tereta. Pjesnikova preporuka mogla bi se razumjeti kao ironično pitanje: Zar ne osjećate olakšanje? Zar nije „prijatna tišina posle ručka“; „Zar iko ostane veran/ onome što izgubi“? – dok se u stihovima „bosonog dečak sedi na kapiji/ i jede grožđe“, kroz naizgled nježnu lirsku sliku, iskazuje surovost života, budući da nakon smrti ostaje samo elementarna, da ne kažem, banalna potreba za uživanjem u hrani, tišini i ravnodušnosti. Jer predstava se nastavlja bez obzira na sve.
U finalnim strofama pjesme misaonost nadrasta ironiju i cinizam, jer se iskazuje dublji usud ljudske egzistencije. Stih „ne žurite se sa smruću“ još ima ironijske konotacije, ali završni stih pretposljednje strofe „sinovi misle na igračke“ poništava smisao tuge za gubitkom i onih koji su zaista bližnji. Tuga nije utjeha za smrt, jer tek ona može da odvodi u infantilnost i svetogrđe, u nešto „smešno/ i pogrdno“.
Kako prethodna tumačenja jedva da izalze iz domena heurističkog čitanja, smisao ove pjesme morao bi se tražiti ili u detaljima, ili u kontekstu zbirke kojoj pripada, a što bi, opet, moralo da aktivira kontekst košmarne stvarnosti nakon Drugog svjetskog rata, shvaćene kao stanje istorijske apokalipse, što je, najzad, jedna od osnovnih tema Pavlovićevog grandioznog pjesničlkog opusa.
Moglo bi se posegnuti i za nekim analogijama. Primjera radi, motiv „zatvorenog neba“ nalazimo i kod Njegoša, u spjevu Gorski vijenac, koji se, takođe, može tumačiti kao refleks(ija) jedne istorijske apokalipse, kao rekvijem nakon kosovske tragedije. U Njegoševoj jeremijadi: „Moje pleme snom mrtvijem spava,/ suza moja nema roditelja,/ nada mnom je nebo zatvoreno,/ ne prima mi plača ni molitve“ – motiv „zatvorenog neba“, kao i kod Pavlovića, možemo razumjeti kao transcendentnu tišinu, božije ćutanje zbog ljudskih sagrješenja…
Milorad Durutović
