Sam naslov ovog obraćanja treba shvatiti na oba načina: 1) kao priručnik za spašavanje DPS-a i 2) kao uputstvo da se spašavaju nezasluženi benefiti Milorada Popovića. Nema mjesta za dvosmislenost, osim što je potrebno pojasniti.
Prije nekoliko dana na društvenim mrežama vidim opširnu najavu, skoro zvuči kao prijetnja, da će Milorad Popović napisati obiman tekst u nekolika nastavka u „Pobjedi”. Iako sam još davno obećao sebi da neću više čitati štivo bilo kog roda i žanra ovog spisatelja, nestrpljivo sam čekao da vidim i to čudo. Pročitao sam otprilike polovinu njegove, za savremene prilike, „monstruozne” kolumne, ogromne, dakle; a ostatak pretrčao jer se umalo uguših od dosade u Popovićevom epskom zmahu. No, barem shvatih smisao naslova njegovog štiva, „Odbrana ili nestanak“.
Spisatelj je toliko zabrinut da preporučuje osnivanje organizacije pod nazivom „Crnogorski svjetski kongres”. Objediniti, valjda, sve Crnogorce u svijetu, i još: objediniti sve DPS-ove satelite sa DPS-om; prepoznati, pritom, sve „trojanske konje” koje bi mogli poslati Vučić ili Rama. Dobro obratiti pozornost ko je sad glavni u Novom Pazaru, jer su izgleda svi postali sumnjivi.
Prostije rečeno, apeluje Popović da se ustanovi sinergija, njemu i Milu Đukanoviću lojalnih, a da se sumnjivi drže na distanci, kako bi se spasilo – Šta? Država!? Crnogorska nacija!? — Ne. To je priča koju on može koliko hoće da prepisuje i ponavlja, ali u to niko više ne može da povjeruje. Očigledno ne vjeruje ni on sam, kada već mora da mašta o okupljanju svih snaga od južnoga do sjevernog zemaljskog šara, a u cilju igre na sve ili ništa. Nije, naime, shvatio da onom ko sve hoće samo za sebe na kraju partije češće ostane: ništa.
Ne! Nije više lud narod Crne Gore. Decenijama uvijek po istom receptu slušamo sve same apokaliptične projekcije. Svaki politički istup, pa i najmanji, protiv Đukanovića i DPS-a tretiran je kao udar na državu. A onda je i to došlo, prošao je i Đukanović i DPS, ali Crna Gora ostala je na istom mjestu na kome je i bila.
Prođe DPS i Đukanović, a Popoviću niko ne brani da nacionalni misli kako misli, ili da piše kako piše. Ali, jeste, prošlo je i trodecenijsko monopolisanje privrede, istorije, sporta i kulture. Prošle je dakle finansiranje Milorada Popovića mimo stvarne zasluge. Otuda njegova zebnja, sumnja i strepnja. Otuda krik i vapaj davljenika koji se ovog puta ne hvata za slamku spasa već za sve što može njegovo pero da izmašta.
Milovan Urvan
