Darko Šuković se već odmetnuo u hajduke, pardon, u „komite“; u skladu sa komandom njegovog pretpostavljenog da Crnu Goru treba braniti iz šume „ako zatreba“.

To vidimo iz njegovih najnovijih lelekanja za crvenom zastavom i nedostatku emocija u „najvećem državnom prazniku“, koje prebrojava iz neke mišije rupe, u koju se zavukao nakon brodoloma svoje antisrpske politike.
Iako su mu građani Crne Gore, sve ubedljivije i sve jasnije, u nekoliko navrata poručili da je za njih sloboda ono što je njemu „okupacija“ i da pristalica njegove ideologije ima sve manje, a biće ih još manje poslije 2. aprila 2023. godine – Šuković ne odustaje od svog narativa.
Broji emocije po tuđim srcima, ismijava poštovanje zakona, a onako gebelsovski notira ko sve ima kakav identitet „dualni“, „podobni“ po državnoj administraciji itd.
Ali, zato je valjda i zaslužio poziciju u šumi. Nema Osmanlija, ni fašista, ali su mu horizont zauzeli sugrađani neistomišljenici. A on ne razumije načela demokratije i pluralizama, pa na „razvalinama carstva“ Mila Đukanovića kroji neki svoj epski deseterac o tome šta je rodoljubivo a šta ne u novoj, postđukanovićevoj Crnoj Gori.
Sva je prilika da je poslije onakve evroatlanske inauguracije Jakova Milatovića zakasnio, i da će u budućnosti njegova koncepcija „Montenegra“ ostati neka verzija ovdašnjeg „Drekavca“ iz šume kojim ćemo plašiti malu djecu, kad ne budu dobra…
Filip Dragović
