Piše: Žarko Radaković
Jednog običnog, radnog podneva zazvonio je telefon u mojoj radnoj sobi. Da bi to mogao biti Peter Handke, pomislio sam već sudeći po zvučnom signalu nasnimljenom kao najava poziva rođaka ili najbližih prijatelja. A koji bi me to rođak zvao tačno u podne?, pomislio sam dalje. Pa, Handke, prošlo mi je munjevito kroz glavu. I video sam na displeju da sam bio u pravu… Uistinu je to bio Peter.
Oglasio se onim uobičajeno mekim, prigušenim, pomalo nesigurnim glasom: kao da se izvinjava što, eto, zove. „Hteo sam samo da čujem kako si, makar i najkraće“, rekao je. Odmah sam odgovorio, „loše“. A hteo sam da kažem „hvala, dobro“. Bila je to ona dobro poznata situacija kada nisi u stanju da se ponašaš konvencionalno. Znaš da telefonski razgovor uvek počinje konvencijama. Sa Peterom to, međutim, nikad nije moguće. I ovog puta sam odmah bio uvučen u istinu datog trenutka. In medias res. Kao sunovrat u knjigu koja odmah pripoveda o stanju stvari.
I u knjizi Gubitak slike, upravo objavljenoj, koju sam poslednjih godina mukotrpno, ali s ljubavlju, prevodio, pripovedač mi se sve vreme javljao kao telefonom neposredno, ne dopuštajući mi ni u jednom trenutku da razgovor skrenem u izlizani, konvencionalni, isprofanisani saobraćaj, u gluvo-slepo razmenjivanje reči bez iole osećanja za izgovoreno. Svaki razgovor sa Handkeom je kao i svaka njegova knjiga, pa i ova, Gubitak slike: u njoj pripovedač odmah skida sa sebe kožu, ostavljajući gole nerve da ih slobodno dotičeš, pa odmah i sȃm skidaš svoj kožni pokrivač, prepuštaš se Napisanom golim čulima, osećanjima, nervima, krvotoku. Dakle nema više „foliranja“. Floskule „kako-si“ i „hvala-dobro-sam“ nestaju, ne samo u činu predanog čitanja…
Biti čitalac Handkea: nimalo jednostavno, nikako lako niti samo ugodno iskušenje… Ima li još danas čitalaca Handkeovih književnih umetničkih spisa? (Pitam se u vremenu pisanja zaokruženih, glatkih, napetih storija). Ako ih ima, onda su to ipak „sektaši“, tajna (da li i zabranjena?) društva ljubitelja onog najposebnijeg, najtananijeg književno-sročenog, dakle, one iskonski vredne književne umetnosti (možda Homerove, Helderlinove, Geteove, Tolstojeve… da navedem samo Handkeu omiljene „epičare“; ali i Huana de la Kruza, Antonija Maćada, Valerija, Renea Šara, navodeći ovde neke „njegove“ liričare…)…
Tako je, dakle, odmah krenuo Peterov i moj razgovor onog podneva (prekjuče). Bez okolišenja, bez strategisanja, bez lažnog retorisanja. „Pričaj, pričaj“, izgovorio je moj sagovornik smesta (pošto je čuo moje prve reči); uistinu radoznao, zaista pogođen, najživlje pokrenut, saosećajan, odmah istinski slušalac. U uzdasima, u rečcama (ah, da, hm), u treptajima čula, začuo sam otkucaje srca. Više nisam tačno znao: čitam li Gubitak slike?; sanjam ili?; da li se moj, ovih dana ružan, san nastavlja u avanturama junakinje knjige; oživljava li ona, evo, u meni…
Peter Handke mi je i danas zvučao kao istinski saučesnik življenja u svetu kao stecištu svih mogućih nemira današnjice. „Uvek smo i sami“, bile su reči pisca koji i meni i svojim čitaocima upućuje još jedan bazični podsticaj u traženju istine o nama… Čudnog li preplitanja svega u svetu napisanog (u knjizi Gubitak slike), u mom čitalačkom okruženju, u Piščevom kosmosu koji je „ispisivanje iz sveta koji nije moj“, u našem prisnom razgovoru…
Dakle, i onaj razgovor sa Peterom Handkeom bio je nastavak sna o pisanju, prevođenju i približavanju piscu. Odvio se dana uoči Handkeovog intervjua (juče) (posle dugog ćutanja) za švajcarski list „Noje cirher cajtung“. Dan posle objavljivanja intervjua (danas) (koji ovde prenosim u celini): u knjižarama širom Srbije pojavljuje se knjiga Gubitak slike (u izdanju Lagune) (a u mom prevodu).
***
Intervju za „Noje cirher cajtung“
SMRT JE ISPIT. DA LI ĆU GA POLOŽITI?
„Nacije me se ne tiču. Mrzim nacije. Ujedinjene nacije treba ukinuti. One nemaju više ništa da kažu. U reči ‘nacija’ nema više erotike, samo još nasilja…“
ROMAN BUHELI: Peter Handke, čestitam. Ove godine je jubilej šezdeset godina rada. Razlog za slavlje?
Nemam sa tim ništa. Nemojte, molim Vas, da proizvodite od toga nešto.
Imali ste dvadeset tri godine i studirali ste prava na univerzitetu u Gracu, kad je izdavač Zurkamp, 1965 godine, prihvatio rukopis Vašeg debitantskog romana Stršljenovi. Odmah ste napustili studije i od tada ste slobodan pisac. Šta ste tada mislili?
Nisam imao ni 23 godine! Uvek kažem da je to bilo u mojoj dvadeset trećoj. To piše i na nadgrobnom spomeniku.
Zar se niste toga uplašili, da sa manje od 23 godine postanete pisac i da zaigrate na samo jednu kartu?
Tada je to bilo moćna stvar, danas je normalno. I u Zurkampu se desilo nešto neverovatno. Niz različitih blagodetnih trenutaka išao je tome u prilog. Kao student radio sam povremeno za radio-program, a tamo se neko interesovao za moje pisanje. Zahvaljujući srećnim okolnostima dospeo je rukopis u Zurkamp, a Zigfrid Unzeld je zamislio da jedan mladi urednik treba da otkrije jednog mladog autora. Tako sam se našao u Zurkampu. Ali ja sam bio neko drugi.
Hoćete da kažete da je to u suštini bio nesporazum?
Da. Nije imalo veze sa mnom. U listu „Frankfurter algemajne zajtung“ dobro se pisalo o toj knjizi, čak je i „Noje cirher cajtung“ objavio kritiku, ali veoma precizno pisanu, od strane Vernera Vebera. Onda je stvar išla dalje. Bilo mi je to veličanstveno, premda nisam imao pojma šta će mi se desiti.
Ipak, zar tada nije već postojao cilj da se postane pisac?
Jozef Vinkler bi rekao: Nisam ja pisac, ja sam neko ko povremeno piše. Ne sme se za to upotrebiti imenica, ta reč važi samo za prijavu poreza. To je prigodan luksuz i ništa više.
Ali reći da s vremena na vreme pišete bilo bi neadekvatno. Otkako ste u mogućnosti da pišete, ne prestajete. Svakodnevno pišete u sveske, već decenijama, hiljade stranica.
Od ranih početaka vodilo me je ono iz mladosti „na prvi pogled“. Do danas. Kad ne budem više znao kako dalje, sešću na ivicu šume i slušati vetar.
Snaga mladosti, možemo reći i prinuda, pratila Vas je čitavog života. Kako i gde ste počeli, ne da pišete, nego to „moram da pišem“?
Hteo sam samo da se „ispišem iz sveta koji nije moj“. (Vadi iz džepa pantalona jednu od svojih svezaka.) Prekjuče sam bio u bioskopu. (Traži u svesci nešto, kao da želi da objasni šta misli pod „iz-pisati se iz sveta koji nije moj“. Nalazi stranicu.) Gledao sam film Poil de Carotte, Žilijena Divivijea, iz 1932. Često idem u bioskop, putujem u grad i obično gledam kasnu popodnevnu predstavu. Kad izađem iz bioskopa, napolju je, kao sada u proleće, već mrak. Iz bioskopske pomrčine izađem u onu večernju. Volim to. Popodne odem od kuće, a vraćam se tek kad padne mrak.
Pričajte o filmu.
U filmu se radi o tome kako jedno dete želi da sebi oduze život. Deluje tako snažno. Onda ga ipak srećno spasava blesavi otac. I u tom trenutku palo mi je na pamet nešto što sam tokom godina, decenija, potpuno zaboravio. Kad sam imao 15 ili 16 godina pisao sam rukom neku vrstu romana u kojem se radilo o detetu koje hoće da sebi oduzme život. Neshvatljivo mi je da sam to sasvim smetnuo s uma, nisam ga se više sećao. Sa filmom se sve vratilo. Došlo je iz velike dubine.
To dete bili ste Vi?
Ne, nisam to dete bio ja. Ideja mora da je došla otuda što su me leševi dece uvek potresali. Ne znam odakle to. Danas bih rado čitao taj rukopis. Ali nemam pojma šta se s njim desilo. Nestao je, ili se sasvim izgubio, dakle, uništen je. Ne znam.
Zaboravili ste sadržinu, ali znate da ste tada pisali roman?
Da, vidim jasno pred sobom rukopis; vidim ga, sve vreme; štos hartije debljine dva prsta. Ali taj roman nisam završio.
Imate pred očima sliku rukopisa?
Sećam se čak i slova, pisao sam ih plavim mastilom, možda hemijskom olovkom. Ako ih je bilo već tada, krajem 1950. Sećam se da sam tiranizirao porodicu. Vikao sam na sestre i braću, da budu tihi, jer pisao sam u svojoj sobici gore na tavanu.
Da li je Vaša majka tada znala da ste imali književnih ambicija?
Bila je ponosna na to. Rano mi je preporučivala šta da čitam. Kafku je ostavljala za kasnije, nije odgovarao uzrastu, govorila je. Dostojevskog i Tolstoja smatrala je umesnim. Govorila je najprijateljskije.
Ali niste se pridržavali toga, ipak ste čitali Kafku?
Da, bio sam oduševljeni čitalac Kafke. Nije to više bilo ono mladalački „na prvi pogled“; nego je to bio način gledanja stečen u školi i na univerzitetu; znao sam sada šta je novac, šta samoća. Bilo je to nešto drugačije.
Da li je taj nestali roman imao nešto sa onim što ste prethodno označili kao „ispisivanje iz Vašeg sveta“?
Ništa od te samoće nije tu bilo napisano. Nikad ne bih mogao da pišem o svojoj samoći. Osećao sam stid. Tek kasnije, 1981, sa dramatičnom pesmom Kroz sela, učio sam da pišem rečenice kao: „Večni mir je moguć“. Još uvek mi na oči naviru suze kad pomislim da sam to ja napisao i da deluje. To je i potpuna besmislica. Pa ipak je to – tȏ: večni mir je moguć.
Kako je moguće da mlad čovek sa 15 ili 16 godina piše roman o detetu koje želi da se ubije? To je ipak odjek iz unutrašnjosti?
To sam se i ja pitao. Ali to tamo napisano nije moje sopstveno određenje. Šteta što niste arheolog. Mogli biste da potražite rukopis.
Sedamdeset godina je u Vama spavalo sećanje na taj roman. Onda ste gledali taj film, i sećanje se vratilo. Kao da je čekalo na taj trenutak buđenja. Da li je film probudio tačnije sećanje na roman?
Znam samo još da se u nekom trenutku rasulo u ništa. Povest nije došla k meni. Ne verujem da je to do samoubistva. Da, bio je potreban film, pa da se toga setim. Ali sada mi je potrebno vino. (Peter Handke govori tiho, sa dugim pauzama, tražeći i pipajući reči. Više puta se požali, šaleći se, da mu je čaša prazna. Jedemo, pijemo, razgovaramo.)
Dete u filmu je izazvalo ponovni susret sa Vama kao mladim čovekom. Niste dete, ni dete u izgubljenom romanu ni dete u filmu, kažete. Ipak, tu mora da postoji emotivna veza.
Kao mlad čovek uvek sam čeznuo za melanholijom. Zašto ja, pitao sam se, nisam melanholičan poput nekih drugih? Gotovo da sam prebacivao sebi, govoreći: najobičniji si jebivetar. Duhovite ljude nisam zapažao, mene su interesovali tužni. Kada bi moja majka zapevala, a to je često i rado činila, bila je veseo čovek, uvek bih pomislio, ili joj čak rekao: „Prestani da pevaš.“
Niste to podnosili?
Ne, nije to bilo zlobno.
Da li ste kasnije bivali sumorni ili depresivni?
Ponekad sam bio u situacijama iz kojih, mislio sam, neću moći živ da se izvučem. Ali nastavio sam. Padao sam, ustajao i nastavljao dalje.
I sa čime je to padanje bilo povezano?
Sa radom, sa pisanjem. Sa jezikom, ritmom; kad je pisanje bilo samo još opisivanje. Dovodilo bi me to do očajanja.
Doživljavate li sada trenutke melanholije?
Pre je to osećanje univerzalne tuge. Ali to ne želim. Sada sam u životu. Ako univerzalna žal i dođe, osetiću se kao u filmu.
Da li univerzalna žalost ima veze sa Vama lično ili sa svetom i njegovim ukupnim stanjem?
Sa svetom, takvim kakav je uvek.
Ima li to veze sa starošću?
Ne, mislim da nema.
Da li ste u starosti postali srećniji?
Mislim da nisam… Postavite to pitanje sebi.
Ja sam s godinama zbilja srećniji, ali se plašim budućnosti kad se zaljulja. A preti velika nesreća.
U potpunosti ste u pravu što se toga plašite. Neću da glumim Kasandru, ali u starosti to pada još teže.
Ima li opuštenosti u starosti?
Ima trenutaka kada se osećam snishodljivo. Postoji li ta reč?
Dakako.
Ponekad zaboravljam nemački, a tek francuski. „Snishodljivo“ je lepa reč. Ako ta reč postoji, ja se u starosti osećam snishodljivo, ali zato manje blažen u prirodi. Ali potrebno mi je i jedno i drugo. Sada naginjem snishodljivosti. A sa Rusoovim „povratkom prirodi“ jednostavno je svršeno, otkako više ne idem u šumu pre važi ono „priroda dolazi k nama“. Ali u Malome… Ipak u prirodi to Malo nije malo, u prirodi je Malo veliko. Možda i u čoveku.
„Priroda dolazi k nama“, kažete. Prirodu unosite u svoju kuću.
Pobogu, samo nemojte taj naturalizam!
Sakupljate lišajeve. Za Vas je to lekovita biljka. Koristite je protiv artroze. Lišajevi u prirodi su u najoskudnijem stanju, praoblici vidljive prirode.
To je zanimljiva tema, njome se još nisam bavio.
Ranije ste često i dugo išli kroz šumu. Zalutali biste takođe? Jeste li i u životu ili u pisanju umeli da se izgubite ili da zalutate?
Kad neko zaluta, on je to i zaslužio, smatram.
Kao kaznu?
Možda je to kazna, a možda je i milost?
Zato što je na putu da pronađe nešto novo?
To je tako očigledno. Zato ga treba ostaviti otvorenim.
Upravo su objavljene Vaše beleške u knjižici Lanjski sneg, sutrašnji sneg. Vredna pažnje je i rečenica na kraju knjige: „Prethodno, ili posle svega, video si ga kako se, pa makar i kao avet, opet i opet spopliće hodajući preko stepe, ali niko nije mogao da kaže kuda ide, ili kuda ne ide.“ Rečenica je pozajmljena od Adalberta Štiftera; važi li ona i za Vas? Vidite li sebe i takvog: kako se spoplićete dok idete stepom, pa uskoro nećete više moći da idete?
U međuvremenu, da. To stoji tamo u knjizi; a mislim da donedavno tako ne bih pisao. Sada, da. No, tako je kod svakog. U kafani na stanici u Šavilu odavno sam ja najstariji. S vremena na vreme neko najedanput prestane da dolazi, i to mi biva tajanstvenije nego da je zauvek otišao, što bi me navelo na pomisao da je već negde u Hadu, kao u Odiseji, da je već u noći, obavijem tamom. A onda se on neočekivano opet pojavi, sa mladom prijateljicom pod rukom.
Razmišljate li o smrti?
Da, naravno.
Ima li sa tim veze osećanje potištenosti, jer život je na kraju? Ili o smrti mislite pre u strahu?
Smrt je ispit. Da li ću ga položiti? Pitam se da li ću završiti kao Hofmanstalov Neko, koji od Smrti moljaka za još jedan dan ili bar jednu noć, konačno i, ipak uzaludno, za poslednji časak? Da li i ja postajem takav? Da li je stvarno tako? Ima jedna zbilja lepa reč: „blagoslovimo vreme“. Ko to može! Veoma zagonetno rečeno. To je kao očekivanje. Pa u smrti nema više ideala. Dođe to kao nekakav izazov. Samo političari ne misle na svoju smrt. Zaboravimo smrt!, kao da kažu… Nije uvek bilo tako.
Brine li Vas situacija u svetu? Preovlađuje zaboravljanje bitka. A to se paradoksalno pokazuje i kao potiskivanje smrti?
Svakodnevno čitam „Parizjen“, sranje od novina. Izveštaji o ratu u Ukrajini i o političkim kretanjima podsećaju me odmah na Poslednje dane čovečanstva Karla Krausa. Reklo bi se da predstoje „poslednji dani čovečanstva“. A potom i zbilja dođu. Svakih pedeset godina dolaze uistinu poslednji dani čovečanstva. A novine se nadalje štampaju. Ali Karl Kraus je sve već jasno video: to venčanje i bratimljenje između Austrije, Pruske i Rusije. Milioni mladih ljudi koji su tada izginuli, pa bio je to zaista kraj čovečanstva. Nisu oni bili ostavljeni da krepaju; sve je učinjeno da krepaju.
Vidite li svet danas tako?
Za mene je svet nešto drugo. Ja živim za neki drugi svet. Ne utopijski, već za svet koji je tu. Topijski svet, postojeći svet. To što politika čini jeste anti-topijski. Neka vrsta razaranja sveta. I to ne važi samo za Ruse. Siguran sam da je u Evropi – ne sme se o tome govoriti – mir bio moguć, daleko pre rata bio je moguć dogovor oko Ukrajine. Mrzim sebe kad kažem „siguran sam“, ali, ipak, siguran sam da su Evropljani podsticali Zelenskog na rat: „Samo napred, samo napred. Mi te podržavamo.“ I zbog čega? Zelenski je žrtvovao svoj narod, svima je dosta. Užasna je to patnja, narod pati… Nacije me se ne tiču. Mrzim nacije. Ujedinjene nacije treba ukinuti. One nemaju više ništa da kažu. U reči „nacija“ nema više erotike, samo još nasilja… Kada bi Lihtenštajn rekao: „Mi smo nacija“, odmah bi bio za njih. Ili Graubunden… Izvinite, sad sam malo melanholičan.
Melanholija, čini mi se, nije prava reč za to. Iz Vas govori pre očaj nad stanjem u svetu.
Očaj, da, to je to. Čini mi se kao da u bateriji imamo samo još deset procenata. Toliko smo daleko dogurali sa svetom. Mene to u osnovi više ne pogađa, ne zbog onoga što možda nameravam ili ne nameravam, ili šta život sa mnom još namerava. Pa ipak, ne mogu da ne vidim… Da, to je očaj.
Izvor: RTS OKO
