Piše: Radoje V. Šoškić
Povodom pritisaka sa kojima se suočavaju predstavnici Studentske liste i profesorka Milena Petrović.
Kada se politički subjekt (čitaj: Srpska lista), čija je egzistencija primarno strukturisana oko parazitske ekstrakcije resursa i klijentelističke kontrole javnog prostora, suoči sa neminovnošću posljedica sopstvenog izbornog kraha, njegov prvi refleks nije samopreispitivanje ni suočavanje sa sopstvenom odgovornošću. Naprotiv, umjesto demokratskog prihvatanja političke volje građana i polaganja računa pred oblicima javnog razuma koji jedini legitimišu svaku vlast, aparat moći se regresivno urušava u arhetipske obrasce inkvizitorske anateme, ideološkog disciplinovanja, javnog žigosanja neistomišljenika i ogoljenog političkog linča.
Ovaj refleks nije slučajan, niti je iracionalan – on je strukturno nužan. Mišel Fuko je precizno utvrdio da svaki sistem moći koji ne može da se opravda kroz legitimitet i istinu pribjegava disciplinskim tehnikama nadziranja, normalizacije i kažnjavanja. Traži se krivac, konstruiše se devijantnost, ritualizuje se isključenje. Istorijska inkvizicija nije bila histeričan ispad kolektivnog straha ni iracionalni paroksizam nasilja, već najdosljednija primjena jedne logike moći koja ne može podnijeti kontradikciju i kritičku misao: metodična institucionalizacija jedne sasvim nove procedure utvrđivanja istine – u kojoj vlast istovremeno postaje tužilac, istraživač i sudija.
Saopštenje Srpske liste – plasirano u formi vulgarnog, mizoginog, personalizovanog ad hominem obračuna protiv profesorke Milene Petrović, uvažene koleginice i predstavnice Studentske liste, osim što predstavlja paradigmatičnu ilustraciju njihove intelektualne bespomoćnosti i terminalne političke degeneracije, savremeni je idiom inkvizitorske logike. Mizoginija koja prožima to saopštenje instrumentalna je u najstrožem smislu: ona strateški aktivira dug istorijat tehnika kojima se ženski glas disciplinuje sumnjičavošću o čestitosti, naročito onda kada žena preuzme poziciju javnog, politički relevantnog autoriteta koji je neugodan centru moći jer se odupire normama poslušnosti i submisivnosti. Napad Srpske liste, prema tome, ne funkcioniše primarno u registru uvrede. On je nadasve disciplinaran i regulatoran – on šalje signal čitavoj zajednici o cijeni javnog nastupa koji prekorači propisane granice dozvoljene vidljivosti, i o tome koji glasovi ostaju legitimni sve dok ostaju u granicama zadate lojalnosti i podaništva.
Maliciozne insinuacije usmjerene protiv njene akademske čestitosti, profesionalnog integriteta i ličnog dostojanstva, profesorka Petrović argumentovano i dokumentovano pobija u svom odgovoru (link 1: tekst saopštenja), dok njihovu neutemeljenost dodatno opovrgavaju izvodi iz zvanične dokumentacije o njenim izborima u zvanja docenta (link 2: izveštaj 1), vanrednog profesora (link 3: izveštaj 2) i redovnog profesora (link 4: izveštaj 3). Na argumente čiju je vjerodostojnost moguće verifikovati nema inkvizitorskog odgovora.
Njihovo licemjerno konstruisanje inkvizitorskih ideoloških pitanja i testova podobnosti ogoljuje čist, nepatvoreni manifest političkog reketiranja. U uređenom društvenom poretku zasnovanom na vladavini prava, radno mjesto je materijalni izraz autonomije, stručnosti i slobodnog djelovanja pojedinca. U totalizujućoj logici partitokratije, pak, ono se radikalno preobražava u oblik klijentelističke zavisnosti i instrument biopolitičke ucjene. Kad partija kontroliše hljeb, ona ujedno kontroliše i logos – ona oduzima pravo na smislen, slobodan politički govor. Sljedstveno tome, navedena mantra Srpske liste po kojoj „političke promene ne smeju ugroziti radna mesta“ nipošto nije izraz socijalne brige, već predstavlja suštinsku prijetnju mafijaškog tipa: ona kodira sistem u kojem su egzistencija pojedinca i njegova biološka reprodukcija direktno uslovljene političkom poslušnošću. Ono što ova klijentelistička kasta cinično predstavlja kao „odbranu radnih mesta“ zapravo je grčevita, patološka odbrana apsolutnog partijskog monopola nad ljudskim životima.
Riječ je, dakle, o paničnom, histeričnom kriku partitokratske oligarhije koja sa užasom uviđa da se tlo pod nogama urušava, te da njihovo privatizovano „radno mesto“ više nije država ni Univerzitet, već parazitska sinekura zakovana za grbaču čitave srpske zajednice na Kosovu i Metohiji – zajednice koju iscrpljuju, ucjenjuju i ekonomski siromaše duže od decenije.
U jalovom i bijednom pokušaju da diskredituju profesorku Petrović koja, zajedno sa Studentskom listom gradi horizont slobodne misli i političke i moralne obnove, i čija vertikala intelektualnog poštenja, građanske hrabrosti i profesionalnog integriteta svijetli kao antiteza njihovoj višegodišnjoj servilnosti, ideolozi Srpske liste demonstriraju klasični mehanizam psihološke projekcije.
Hegel je u dijalektici gospodara i roba identifikovao jednu strukturnu istinu: onaj ko je davno zamijenio slobodu za sigurnost podaničke zavisnosti, ko je pristao na ropski život priznat jedino kroz volju nadređenog, ne može podnijeti susret s autentičnim slobodnim samoodređenjem. Takav susret nije samo psihološki nelagodan – on je prevashodno egzistencijalno prijeteći. Sopstvenu istorijsku izdaju, politički kukavičluk i kapitulaciju oni, dakle, moraju agresivno projektovati na onoga ko se usudio da im prinese beskompromisno ogledalo istine.
Ta ista matrica, taj isti palanački i klijentelistički mentalitet koji danas direktno crta metu na čelu profesorke Petrović, godinama je sistematski podrivao i gušio autonomiju našeg Univerziteta, pretvarajući hram nauke, kritičke misli i slobodnog uma u puku ispostavu partijskih komesara i notarsku kancelariju za ovjeru poslušnosti. Progon pojedinca i nastojanje da se uruši Univerzitet naličja su istog totalitarnog sistema.
Politička moć može privremeno uzurpirati institucije, disciplinovati javni govor, kupiti vjernost i proglasiti servilnost za najvišu građansku vrlinu, ali ona nikada, ni u jednom istorijskom trenu, ne može ukinuti razliku između legitimnog autoriteta i gole sile, između odgovornosti i interesa, između slobodnog čovjeka i politički proizvedenog podanika. Upravo na toj razlici počinje mogućnost svakog istinskog društvenog i institucionalnog oslobođenja.
Studenti su pobijedili! Živjela junačka sloboda!
„Blago meni, moji sokolovi!
Blago meni, junačka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula
iz grobovah našijeh đedovah!“
Izvor: Danas
