Da bi narod i sutra zastao na ivici, njime se treba ozbiljno pozabaviti. U suprotnom, potrošačko društvo će jedne pokvariti, druge prevariti, a treće ubiti.

Ruski bunt. Besmislen i nemilosrdan. Puškin je to rekao dok je proučavao ustanak Pugačova. Tamo se iza odbeglog kozaka nazirala senka Petra Trećeg. Baš kao što se senka carevića Dimitrija nazirala iza oba Samozvanca. To je prva verzija ruske pobune – sakriti se iza imena pokojnog/nestalog cara i okrvaviti ruke.
Druga varijanta je manje ideološka. Koliko god da je ruski seljak skroman, on je s vremena na vreme uzimao u ruke vile ili sekiru, ne da bi kosio seno ili cepao drva, već da bi razbio lobanju gospodaru.
Očigledno da je pre toga seljak dugo i mučno ponižavan, drali su mu kožu ne videći u njemu ništa osim radne stoke.
Postoji još i pobuna plemstva, pobuna vrlo mladih i zapadno obrazovanih ljudi. Ti ljudi su čitali moderne knjige političkog i ekonomskog sadržaja i krenuli na Senatsku, prikrivajući se, poput Pugačova, imenom Konstantina.
Sve ove vrste bunta su uglavnom izbledele u prošlosti. Na primer, na Majdanu nije bilo obrazovanih plemića, nije bilo pokrića carskim imenom, i nikome od tamošnjih „vitezova“ nikad niko nije drao kožu. Živeli su dobro i zato su, u najboljim tradicijama sumanutog plebsa, poželeli više. Mi sad imamo nešto drugo. Najpre – „puška rađa moć“. Teško je zamisliti da ljudi koji vide smrt iz blizine i spavaju sa pištoljem u naručju nemaju svoj pogled na istoriju. Oni ne slušaju Prvi kanal. A da ne bi pali u iskušenje ličnog i nasilnog učešća u sudbini zemlje, oni moraju biti pametni i patriotski nastrojeni.
Analitičari su ono što se nedavno dogodilo jednoglasno uporedili sa događajima od 17. februara. Oružana pobuna unutar zaraćene zemlje, sa plemenitim sloganima na usnama. I onda dobijete gubitak teritorija, građanski rat, gulage, kolhoze i ostale poslastice. Ali da bi to svi shvatili, ne samo analitičari, nego ceo narod, treba nešto da se uradi.

Ako je sav zvanični patriotizam u potpunosti sadržan u narodnim pesmama koje izvodi, recimo, Babkina, teško je razumeti zašto do sada uopšte nismo nestali na mapi sveta. Judina civilizacija ne voli ništa osim profita. Judinoj civilizaciji nije potreban patriotizam. Potreban joj je glup i kontrolisan potrošač robe i usluga, rob reklame. A onda, kad se zemlja ponovo zaljulja nad ponorom i iz nekog razloga u njega ne upadne, čućemo reči zahvalnosti Narodu za njegovu visoku samosvest i nesebični patriotizam. I šta? Hoćemo li nastaviti da živimo kao da patriotizam i odgovornost odnekud sami po sebi dolaze, u pravo vreme? Svaki resurs može ponestati, naročito ako ga ne čuvaju i ne dopunjavaju.
„Milošću Božijom sud Otečestva je pretvoren u Milosrđe“, rekao je sveti Sergije Arseniju, grčkom episkopu koji je živeo u Moskvi u smutnom vremenu.
Ispostavlja se da našoj narodnoj koži nisu bliski aktuelni novinski izveštaji, već Istorija, sa Njenim Griškom Otrepjevim, sa februarskim masonskim metežom, sa pugačovskim vatrama, uz povike na Senatskoj „Ura, Konstantin!“ Upravo ova priča, koja je tako malo i slabo poznata običnim ljudima, o kojoj federalni kanali gotovo ćute, čini srž aktuelnih događaja. Da bi narod i sutra zastao na ivici, njime se treba ozbiljno pozabaviti. U suprotnom, potrošačko društvo će jedne pokvariti, druge prevariti, a treće ubiti. A samo tanak parazitski sloj će u svemu tome uživati.
Protojerej Andrej Tkačov
Izvor: Stanje stvari
