Nikolaidisova „muza“ se i doslovce muze i to cijelim putem od Cetinja, preko Sarajeva do Brisela! Od onih koji uzdižu sebe stalno se „kačeći na velike“, pišući o njima i prepričavajući ih u svojim naklapanjima, izvjesno su gori oni koji kidišu na njih pokušavajući da ih detronizuju i preko skandala se uspenju stepenicu više. Andrej Nikolaidis se u Žurnalu obrušio na Andrića i Njegoša, uput, oprostite, ali najebao je i Frenk Sinatra – Robi Vilijamsa za sad nije atakovan. Sve to je, navodno, onako usput jer gore pomenuta dvojica za Nikolaidisa ne zavređuju više nego fus notu.
Posvetio je tekst Kristini Herš, muzičarki jednog američkog alternativnog benda koja još traje. Evo njegovog uvoda;
„Throwing Muses nisu zabilježeni kao veliki band i nikakvo „novo čitanje“ istorije indi roka to neće promijeniti. Oni će zauvijek ostati u sijenci Pixies, drugog bostonskog benda.“
Proljetos je Herš po prvi put bila u Beogradu. Negdje u februaru su je najavili iz Omladinskog centra. Evo tog uvoda, odnosno najave: „Kristin Herš (Hersh) je liderka legendarnog američkog alternativnog rok sastava Throwing Muses, koji je zajedno sa Pixies i drugim sastavima krajem osamdesetih XX veka proslavio scenu iz Bostona.“ Ne bih komentarisao sličnosti izme, redakcijske najave i Nikolaidisovog uvoda u svoj tekst – mogući pokušaj plagijarizma ostavljam čitaocima. Oduševljenje Heršovom i opčinjenost njenom muzikom, ne sumnjam da je tako i da je to Nikolaidisov muzički kod, završava se iznenadnom, ničim izazvanom, paljbom po Andriću i Njegošu; „Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fejk smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje. Ne. Moja su tri minuta Hate My Way i dva vriska Kristine Herš.“ Nema sumnje da je tako cijeli tekst o jednoj ženi, umjetnici, u stvari izgovor za ovaj poslednji pasus, za obračun i minut javne slave, u sudaru sa velikanima književnosti i mišljenja. Otkud oni tu drugačije? Prekor je, valjda, tipa; da se nijesu nikada potrudili da budu alternativa, da su u dva različita vijeka bili dio „književne industrije“, da su to „mudroseranja“ za razliku od Kristine Herš i njega.
Ostavimo Kristi po strani ali otkud je Nikolaidis utrpao sebe u alternativu? Mogao je da napljuje još i davnog Šekspira, uz pomenutu dvojicu velikana, i redom unazad do Homera. Mogao je steći slavu da je kao alternativac proglasio „mudroseranjem“ svu klasiku prije sebe – kada popljuješ dvojicu možeš i trideset trojicu. Ipak, još jednom je regionalno „slavan“, a samo to je želio. Kao zaštitnik zaboravljenih, kao poznavalac i obožavalac muzičke alternative, obrušio se jeftino – politički, demagoški, mudroserački, na „kolege Andrića i Njegoša“!
Kao ravan ravnima iznabadao ih je jer ne razumiju Kristinu Herš i drže stranu mačomanijaku Frenku Sinatri – Njegov i njen „način“ su dva svijeta, a on, Nikolaidis, je beskompromisno na njenoj strani? A kada bi Kristina Herš sebi dopustila da bude savjetnik predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića? Kada bi se prodala za nadoknadu koja je „mizerna“. Kada bi ona bila dio „političke industrije“ najnižeg nivoa? Kada bi Kristi prihvatila državnu nagradu i nacionalnu penziju za svoja „dva vriska“? U intervjuu N1 televiziji prilikom gostovanja u Beogradu izjavila je da su na nju potezali i pištolje jer bi ona uporno tražila svoj i honorar za ekipu nakon ponoćnih svirki jer bi gazde odbijale da plate. Nikada međutim nije priželjkivala ili poželjela da baci bombu na halu u kojoj se održavala kakva god svečanost. Razlika je, dakle, ogromna; oružje Kristine Herš je muzika, alternativna, drugačija od one koja je pokorila svijet kroz jeftinu potrošačku kulturu muzičke i svake druge industrije. Nikolaidis je sve suprotno tome. On je upravo „muzičar“ lakih nota, dvorski ljubimac, književnik lakih nagrada i teških riječi, bombaš drugoubica, egzibicionista, populista, mrzitelj pojedinih gradova i država, vlasnik jednog te istog vriska za tri minuta tabloidne slave. Nikolaidisova „muza“ se i doslovce muze i to cijelim putem od Cetinja, preko Sarajeva do Brisela! Koga bi bilo briga i gdje bi to odjeknulo da je Nikolaidis napisao samo koji red o Kristini Herš, o „Throwing Muses“ ili o Nirvani, o pobuni Kurta Kobejna? Koga bi bilo briga da se nije izasrao u podnožju Njegoša i Andrića? Taj marketinški trik je stara vrsta paljevine i podmetanja požara u nacionalnom parku. To mora da se čuje, a i da zasmrdi. Kada bih mogao da ubijedim Mašu i Bogdana da napišu o Kobejnu ono što su osjećali slušajući Nirvanu samo sa desetak ili dvanaest godina bila bi to poslastica za čitanje u odnosu na ovo „kijametsko dobovanje“ istaknutog kritičara klasike i ljubitelja alternativnih pravaca. „Ne žalim uopšte kada je u pitanju moja karijera ili što sam se izborila za izlazak van industrije, sa kojom se inače nimalo nisam slagala. Konačno, ko bih ja bila, ako bih privatnu korist stavila ispred svog uverenja da žene treba da budu kvalifikovane muzičarke i nesebične umetnice, koje se tretiraju kao ljudska bicća, znate?“ -Kristina Herš
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
